Neodgovornost prema prirodi
Ima dosta stvari koje su zajedničke narodima u BiH. Jedna od njih je svakako i solidarnost u ustrajnom uništavanju i unakazivanju prirode. Ako na svim područjima priroda nije jednako uništena, onda je barem odnos prema njoj posvuda isti. Odnos je jednak i tamo gdje se svim silama želi zadržati i povećati politička autonomija, slično je i na području gdje je srčana „borba“ za sličnu autonomiju, a ništa nije bolje ni tamo gdje prevladavaju sasvim drugi pogledi na ustrojstvo države.
Plastične vrećice, boce, omoti od različitih proizvoda samo su dio „dekora“ koji „ukrašava“ naša sela, gradove, rijeke, planine… Sasječene šume, bespotrebno izrovana zemlja, hrpe smeća i sl. simboli su da smo mi tu, da smo dio prirode i da se prema njoj odnosimo. Dakle, to su simboli naše prisutnosti, a simboli već po sebi podrazumijevaju nešto više.
Dolje ispod teksta je nekoliko fotografija napravljenih u okolici Ramskog jezera. Uzorak je reprezentativan, ali, nažalost, dovoljan za refleksiju odnosa prema prirodi u našoj Domovini. Rijetke su, naime, lokalne zajednice u BiH koje ne muče muku s otpadom kojeg same stvaraju. Te zajednice sačinjavaju konkretni ljudi, s imenom i prezimenom, koji su kao osobe upućeni i na odnos prema prirodi.
Tragedija je time veća što se ovdje reflektira odnos prema rodnom kraju u užem smislu, prema području za koje Ramljaci vole reći da su tu „nikli i obikli“. Tragedija se dodatno produbljuje ako se ima na umu činjenica da ovi ljudi, barem se tako većinom izjašnjavaju, vjeruju da nisu oni vlasnici prirode i njezini apsolutni gospodari, nego da ju je stvorio onaj koga nazivaju Bogom ili Allahom. „Vjeruju“ ljudi da im je Gospod zapovjedio da uređuju i čuvaju okoliš o kojem im život ovisi, da taj okoliš ne može biti objekt njihove samovolje. Što će reći da ispovijedaju da i prema prirodi trebaju zauzeti odgovoran stav. Dokaz te „vjere“ u Boga ili Allaha kao stvoritelja prirode demantiraju slike ispod teksta. Očito je dakle da još nema ni vjerskog ni razumskog uvida da se počnemo odgovorno ponašati prema prirodi.
Razlog zašto nam je priroda ovakva može biti najmanje dvostruk. Jedan je razlog antropološke naravi, a drugi pravne, zakonske naravi. Antropološki bi se odnosio na nedostatak svijesti u odnosu prema prirodi, a to znači da još nismo sposobni kritički preispitati vlastiti odnos prama njoj. Kad ne postoji ova svijest onda bi trebao postojati zakon koji bi jednostavno prisilio ljude da se prema prirodi odnose odgovorno. Naime, ne može se prisiliti ljude da vole prirodu, da gaje osjećaj odgovornosti prema rodnom ognjištu svojih predaka i u krajnjoj liniji da budu odgovorni za generacije koje dolaze poslije, ali im se mogu propisati sankcije koje će štititi minimum općeg dobra. Očekujmo bar to.
Dolje ispod teksta je nekoliko fotografija napravljenih u okolici Ramskog jezera. Uzorak je reprezentativan, ali, nažalost, dovoljan za refleksiju odnosa prema prirodi u našoj Domovini. Rijetke su, naime, lokalne zajednice u BiH koje ne muče muku s otpadom kojeg same stvaraju. Te zajednice sačinjavaju konkretni ljudi, s imenom i prezimenom, koji su kao osobe upućeni i na odnos prema prirodi.
Tragedija je time veća što se ovdje reflektira odnos prema rodnom kraju u užem smislu, prema području za koje Ramljaci vole reći da su tu „nikli i obikli“. Tragedija se dodatno produbljuje ako se ima na umu činjenica da ovi ljudi, barem se tako većinom izjašnjavaju, vjeruju da nisu oni vlasnici prirode i njezini apsolutni gospodari, nego da ju je stvorio onaj koga nazivaju Bogom ili Allahom. „Vjeruju“ ljudi da im je Gospod zapovjedio da uređuju i čuvaju okoliš o kojem im život ovisi, da taj okoliš ne može biti objekt njihove samovolje. Što će reći da ispovijedaju da i prema prirodi trebaju zauzeti odgovoran stav. Dokaz te „vjere“ u Boga ili Allaha kao stvoritelja prirode demantiraju slike ispod teksta. Očito je dakle da još nema ni vjerskog ni razumskog uvida da se počnemo odgovorno ponašati prema prirodi.
Razlog zašto nam je priroda ovakva može biti najmanje dvostruk. Jedan je razlog antropološke naravi, a drugi pravne, zakonske naravi. Antropološki bi se odnosio na nedostatak svijesti u odnosu prema prirodi, a to znači da još nismo sposobni kritički preispitati vlastiti odnos prama njoj. Kad ne postoji ova svijest onda bi trebao postojati zakon koji bi jednostavno prisilio ljude da se prema prirodi odnose odgovorno. Naime, ne može se prisiliti ljude da vole prirodu, da gaje osjećaj odgovornosti prema rodnom ognjištu svojih predaka i u krajnjoj liniji da budu odgovorni za generacije koje dolaze poslije, ali im se mogu propisati sankcije koje će štititi minimum općeg dobra. Očekujmo bar to.
Ilija Šarčević