DANI: Pomenuli ste političku moć bh. lidera. Šta im daje toliku moć da mogu otići u Bruxelles i sve odbiti dovodeći zemlju u još težu situaciju?

ĆURAK: Građanstvo koje nema razvijenu političku kulturu, odnosno građanstvo koje još nije osviješteno kao građanstvo, nego samo kao dio jednog etnonacionalnog plemena koje je naviklo da neko drugi rješava njihove probleme. Zatim jedan izrazit deficit demokratske političke kulture i uvjerenje političkih lidera da njihovo liderokratsko vođenje stranaka niko neće dovesti u pitanje. S druge strane, civilno društvo je u velikoj mjeri potrošilo svoj potencijal da bude korektiv mogućih promjena.


Eto, odatle oni crpe svoju moć. Iz neupitnog formalnog liderstva, odanosti članova stranaka stranačkoj hijerarhiji, iz osobnih veza, iz elementarne činjenice da u ovako konstituiranoj političkoj zajednici u principu se donositelji odluka ne biraju po stručnom kriteriju, tako da vrlo često na nižoj razini odlučivanja imamo sposobnije ljude nego na višoj. Sve su to suspendirajući mehanizmi, ali rekao bih da je ključni mehanizam iz kojeg crpe svoju moć daytonski model države.


DANI: Spominjete civilno društvo, ali kakva je tu uloga intelektualaca, odnosno nedostatak kritike u javnom prostoru?

ĆURAK: Krenimo od novinarstva. Da li su mediji u BiH, od javnih servisa pa nadalje, sposobni da proizvode program mjesec dana, a da se uopće ne referiraju na političare, da se referiraju samo kada je to zaista nužno sa stanovišta elementarno važnog obavještavanja javnosti. Plašim se da mnogi mediji ne bi bili sposobni proizvesti program da nema protokolarnih vijesti o političarima, da oni nisu uvijek na ekranima, a to je potpuna besmislica sa stanovišta profesije, ali to već nešto govori.


Mi, nažalost, u našoj zajednici imamo romantičarski odnos prema intelektualcima kojima se daje neka nadnaravna moć, a pri tome nismo uopće sigurni ko su ti ljudi? U najširem smislu, imamo pogrešno razumijevanje da su to ljudi koji imaju završen fakultet. To je glupost, nisu ljudi koji imaju fakultet intelektualci, niti su intelektualci po definiciji profesori na fakultetu, članovi akademija i slično. Mogu biti, ali po definiciji nisu. Intelektualci su ljudi koji svojim javnim djelovanjem dovode u pitanje postojeći politički, kulturni, društveni poredak, pri tome znajući da će im takvo djelovanje zatvoriti mnoga vrata. Ali njih vodi neka viša svrha - da mogu blagotvorno uticati na društvene promjene. Mišljenje odgovornih javnih intelektualaca je, po definiciji, negativno, ali radi se o pozitivnoj moći negativnog mišljenja, samo kada bi taj obrazac još uvažavali i donositelji odluka. S druge strane, imamo i pastirske intelektualce, one koji izmišljaju nacionalizam, racionaliziraju i legitimiraju mržnju, smiješne očeve nacija koji sebe smatraju prevažnim a uz sve to do zla boga su neduhoviti... Njih politika uglavnom uvažava. Šta ćemo, to je tako.


Mi smo zajednica u kojoj ozbiljna kritika izostaje, imamo loš obrazovni sistem, koji je naprosto ogledalo nacionalističkog sistema u kojem djelujemo i teško je očekivati da većina ljudi koji misle dovode u pitanje taj poredak, vrlo je razumno očekivati da manjina dovodi u pitanje taj poredak. Ljudi koji javno djeluju mogu pisati, govoriti, iznositi ideje, vršiti konstruktivnu destrukciju, nadati se da rade nešto što je autentičan ljudski nalog, humani ljudski imperativ… I to je, ako ne kalkulišete, najteži mogući poduhvat i maksimum javnog djelovanja odgovornog čovjeka.


U svakom slučaju, da poravnamo: nama su političari i mame i tate i genijalci i intelektualci i mentori i edukatori... ali to nije rezultat samo naslijeđene parohijalne političke kulture, nego i političkog sistema koji je tako zakovan da sam ja duboko uvjeren da nema tih Zemljana, osim eventualno Skandinavaca, koji bi u ovakvom sistemu mogli nešto značajno napraviti. Ovaj sistem bukvalno zahtijeva da vi gradite nepovjerenje, zahtijeva podjele, ne dozvoljava stvarni konsenzus. Samo ako ste baždareni na NE, onda je ovaj sistem za vas DA. Pa kako nam nije jasno da ovaj sistem ne dozvoljava konsenzus, ako ga za 18 godina nismo uspjeli dosegnuti. Mi imamo samo naknadne konsenzuse, međunarodna zajednica je nametala odluke, a Parlament ih onda usvajao. To je ono vrijeme kada se BiH kilavo i tromo, ali ipak institucionalno izgrađivala. Danas se i institucionalno i vaninstitucionalno razgrađuje. Toliko o međunarodnoj mantri: mi se nećemo miješati i nećemo ispuniti svoje obaveze iz međunarodnog ugovora za Bosnu i Hercegovinu.


DANI: Iduće godine su izbori u BiH. Kakav će građani uopće imati izbor s obzirom da se ne zna ko je pozicija, a ko opozicija?

ĆURAK: Čini mi se da nemaju izbora. Daytonski politički model neutrališe bilo kakvu mogućnost stvarnog građanskog izbora. Pa svjedoci smo da za 18 godina, od inicijalne greške kada je ključnim akterima rata dozvoljeno da na prvim izborima budu i ključni politički akteri, stvar s izborima ide u negativnom smjeru. Pred svake izbore mi imamo kampanje: pazite za koga ste glasali, pogriješili ste, glasajte za druge, za one koji će vam omogućiti posao, obrazovanje, bolji život... Ali nema drugih u daytonskoj BiH. Nemate kome drugom dati glas. Kojemu drugom? Ne postoji druga politička opcija u daytonskom modelu. Pa pogledajte, sve stranke su u vlasti. U BiH ne postoji opozicija. Ko je trenutno opozicija u BiH? Neću navoditi neke manje stranke, zanima me velika slika. U FBiH nema opozicije. Možemo vidjeti da je SDA napravila izvanredan spin predstavljajući javnosti kako je samo SDP na vlasti, a ne i SDA. Pri tome SDA drži osnovne poluge vlasti kao i SDP, ništa manje, ali je forsirala propagandu da biti u vlasti u BiH znači biti vlast na državnom nivou, dakle nivou koji je u ovakvoj BiH najnebitniji. SDA je isto u vlasti kao i SDP i SBB.


politicari-che


Struktura države je takva da zahtijeva moralnu veličinu stranke koja će odbiti da učestvuje na bilo koji način u političkoj produkciji u ovakvom modelu i koja će opoziciono djelovati, ako treba 20, 30 ili 40 godina, sve dok u jednom momentu ne bi dobila autentičnu većinu i srušila ovaj poredak. Ali nema takvih političara koji bi bili spremni na takvo odricanje. Dakle, građani nemaju alternative, to je jasno kao što je 2 + 2 = 4. I sada,  budući da živimo u eksperimentalnoj državi gdje je sve moguće, mislim da bi poziv građanima, naročito onima koji ne izlaze na izbore, da glasaju za bijele listiće, bila dobra poruka.


Zamislite da 100.000 ljudi izađe na izbore i zaokruži bijeli listić, dakle nikoga, jer je to jedini izbor. Osamnaest godina vlasti nas je uvjerilo, a mijenjale su se razne političke opcije, da je potpuno svejedno ko je na vlasti. Ako je to već tako, haj’mo ići s tom provokacijom, neka to bude odgovorna gesta civilnog društva. Haj’mo onda zahtijevati da tih 100.000 ljudi, koji su izašli na izbore i ispunili svoju građansku dužnost, budu priznati kao politička činjenica. Haj’mo uraditi tako nešto pa da vidimo može li se prodrmati ova daytonska sklerotina koja isisava i iz najboljih ljudi ove zemlje njihove kreativne potencijale. Naravno da je u umu sve to lakše zamisliti, ali ja se bavim umovanjem. Mišljenje je moj jedini resurs.


DANI: Već 20 godina u BiH se njeguju ideje nacionalizma, podjela, ugroženosti… svega onoga što je i dovelo do ratnih sukoba. Građani razmišljaju o onome što im političari serviraju. Koliko je to problem? Kao i poruke: glasajmo za naše da ne bi pobjedili njihovi.

ĆURAK: Dok god imamo ovakav model građani će tako rezonirati. Jel’ možete zamisliti da u Sarajevu 10.000 građana glasa za PDP zato što je Ivanić ponudio najbolji ekonomski program? Ili da u Banja Luci 10.000 ljudi glasa za SBB zato što je Radončić ponudio najbolji ekonomski program? Ja to ne mogu zamisliti. Da imamo decentraliziranu državu, ali koja nije zbir dva entiteta već kuća koja ima temelje i krov, gdje se zna proces donošenja odluka, gdje je načelo supsidijarnosti dovedeno do perfekcije, a država egzistira kao piramida ishrane čija se hijerarhija poštuje, bila bi moguća neočekivana glasanja.


DANI: Je li ovakvoj BiH jedino rješenje ulazak u EU ili je to još jedna mantra političara? Kakve šanse BiH uopće ima da uđe u Evropsku uniju?

ĆURAK: Prvo, u mom uvidu BiH neće još dugo a možda nikako ući u EU, bez obzira na ohrabrujuća obećanja. Radi se o jednoj vrsti priključenja bez priključenja, o jednoj vrsti kontinuiranog pritiska da se ovdje izgradi neka pristojna zajednica na granicama EU-a koja neće proizvoditi konflikte koji bi mogli dovesti u pitanje EU i koja će po svom načinu unutrašnje produkcije ličiti na zemlje EU-a. Kada bi mi dostigli EU standarde u narednih 20 godina, to bi bio izuzetan poduhvat, ali to je moguće samo unutar promjene paradigme, a ta promjena izostaje. Očigledno da je EU neko naše zlatno tele koje, ustvari, omogućuje političarima da šire iluziju mirnog političkog djelovanja. Zamislite da toga nema, pa o čemu bi političari u daytonskoj državi razgovarali? Baš me zanima o čemu bi besjedili? Parlamenti bi se ponovo pretvorili u vojišta i ratišta, u amatersku historiografiju, u proizvodnju nepovjerenja... I zato neka EU-a u Bosni, sa svim njenim iritirajućim površnostima.


Razgovarala: Dženana Karup Druško. Cijeli intervju u Danima, br. 853.