Nobelova nagrada književnost: između skandala i političke korektnosti
Nobelova nagrada, bez obzira na veliku književnost koja postoji mimo nje, učestvuje u procesu kanoniziranja svjetske književnosti, u procesu stvaranja književnih i ne-književnih vrijednosnih sudova
Izvor ilustracije: The Nobel Prize: Niklas Elmehed
Poljska spisateljica Olga Tokarczuk i austrijski pisac Peter Handke proglašeni su dobitnicima Nobelove nagrade za književnost. Na svečanoj ceremoniji Švedske akademije nauka u Stockholmu donesena je odluka da za 2018. godinu Nobel pripada Olgi Tokarczuk, a za 2019. Peteru Handkeu. Ovo "dvostruko" proglašenje i svojevrsni presedan desio se nakon prošlogodišnjeg skandala u kojem je sudjelovao Jean-Claude Arnault, suprug članice Akademije, Katarine Frostemnson. Arnault se trenutno nalazi u zatvoru zbog optužbe za silovanje, a optužen je također da je objavio imena laureata. Katarina Frostemnson nakon skandala napustila je akademiju. Zbog skandala, prvi put nakon Drugog svjetskog rata Nobelova nagrada za književnost nije dodijeljena.
U zvaničnom objašnjenju komiteta navodi se da se Handkeu nagrada dodjeljuje "za uticajan rad koji s jezičkom ingenioznošću propituje periferno i specifično u ljudskom iskustvu", dok je Olga Tokarczuk nagrađena za "narativnu imaginaciju koja s enciklopedijskom strašću predstvalja prelaženje granica kao formu života".
Izbor dobitnika Nobelove nagrade za književnost više puta kritikovan je kao europocentričan i muškocentričan, što se posljednjih godina nastojalo promijeniti kroz veću zastupljenost spisateljica. U posljednjih nekoliko godina izborom više spisateljica, a manje evropskih bijelih književnika, komitet Nobelove nagrade za književnost nastojao je vratiti poljuljani integritet i ispraviti nepravdu.
Ipak, izbor Handkea nagovještava novi skandal s obzirom na njegovo negiranje zločina koji su se desili u Bosni i Hercegovini, podršku Slobodanu Miloševiću, njegovoj politici, kao i na njegovo prisustvo na Miloševićevoj sahrani. Moglo bi se reći da je izbor Handkea dvostruko skandalozan. S jedne strane, postoje osude za zločine koju su počinjeni na prostoru bivše Jugoslavije, posebno Bosne i Hercegovine, presude za genocid, jasna historijska ocjena Miloševićeve politike (bez obzira na nepostojanje zvanične presude kada je riječ o samom Slobodanu Miloševiću), a naposljetku, broj žrtava Miloševićeve politike zaslužuje, ako ne više, onda barem političku korektnost, u koju se Evropa posljednju deceniju zaklinje. S druge strane, žiri koji je razmatrao ovogodišnje kandidate morao je imati na umu poveznicu Miloševićeve politike sa svim onim što se dešava danas; jačanje desnice, nacionalizma, Trump, white power, Brexit, izolacionizam itd.
18. marta 2006. godine Peter Handke održao je govor tokom Miloševićeve sahrane. Kasnije je francuskom časopisu (French Nouvel Observateur) poslao prijevod svog govora:
"Svijet, takozvani svijet, zna sve o Jugoslaviji, o Srbiji. Svijet, takozvani svijet, zna sve o Slobodanu Miloševiću. Takozvani svijet zna istinu. Stoga je takozvani svijet danas odsutan, i ne samo danas, i ne samo ovdje. Ja ne znam istinu. Ali posmatram. Slušam. Osjećam. Pamtim. Zato sam danas ovdje, blizu Jugoslavije, blizu Srbije, blizu Slobodana Miloševića."
Nobelova nagrada, bez obzira na veliku književnost koja postoji mimo nje, učestvuje u procesu kanoniziranja svjetske književnosti, u procesu stvaranja književnih i ne-književnih vrijednosnih sudova. Stoga, začuđuje slijepost žirija koji je donio odluku.
Anela Hakalović, Prometej.ba