Nisam se stoga mogao suzdržati, nego sam mu nakon misnoga slavlja prišao i izrazio zahvalnost na lijepoj i kršćanski i ljudski sadržajnoj propovijedi, rekavši da je „lijepo pričao“. Na to se, stojeći uz njega, odjednom „uzjogunio“ stari Petrićević, fra Živko, učeći me da fra Stipan nije pričao, nego je navješćivao Evanđelje. Ostao sam malo iznenađen. Jer, koliko je meni poznato - sve što je Isus Nazarećanin navješćivao – bile je kroz prispodobe, kroz priče.


Međutim, neugodnu situaciju u kojoj sam se našao spasio je fra Stipan govoreći da je on danas navješćivao pričajući ono što je Isus prispodobio u Evanđelju. Ipak, bez obzira na sve na što me je, možda s pravom upozorio fra Živko, moram reći da je fra Stipan Lovrić ipak pričao jako lijepo, životno, ovozemaljski, ljudski, kršćanski, iskreno i s ufanjem da život ne prestaje na ovome svijetu. Samo šumeći lahor grobljanskih stabala prekidao je načas fra Stipanovu priču o našemu ljudskom kraju i o našoj ljudskoj nadi da su blaženici uspjeli zaslužiti Kraljevstvo Nebesko. U toj priči smrt je bila sastavni dio života.


Prva strana blagdana Svih svetih


Međutim, i ovu večer ponovno sam obilazio groblje u Ripcima. Bilo je lijepo vidjeti šarenilo bljeskajućih svijeća. Rodbina je dolazila u groblje, palila svijeće na grobovima svojih najbližih. Kao jedanod posjetitelja, obišao sam, kao i uvijek do sada, onaj dio groblja gdje su pokopani ramski fratri. Neki od njih bili su moji profesori, a neki veliki obiteljski prijatelji, kumovi, kao pok. fra Franjo Žilić. Ispred gotovo svake spomen ploče ukopanih fratara stajale su zapaljene svijeće. Samo ispred jedne – spomen ploče fra Eduarda Žilića - nije gorjela svijeća. Kao da taj pratar i nije postojao!


A, za one koji ne znaju, evo priče: fra Eduard (Ivo) Žilić (Proslap, 4. svibnja 1905 – Šćit, 10. prosinca 1971) bio je ispred svoga vremena. Ni tada, šezdesetih godina, kada je svojim “vezama“ snizivao razinu Ramskoga jezera da bi se od potapljanja sačuvala crkva i samostan u Šćitu i kada je uređivao da se do nje izgradi nasip, ni tada kada je angažirao vrsne majstore da urede župnu crkvu i samostan, kao ni kasnije, kada je „ulaznim vizama“ mnogima osigurao obiteljsku egzistenciju na njemačkim i austrijskim bauštelama, nitko ga nije tapšao po ramenu. Bio je svjedokom pražnjenja Ramske doline i iseljavanja Ramljaka. Mnogi Ramljaci smatrali su ga čovjekom koji ne razumije ovaj kraj. Istina, ni ovaj kraj nije razumio njega.


Ali, zašto ga se ni danas nitko ne sjeća? Umjesto da tome dobrome i učenome pratru koji je doktorsku disertaciju iz socijalnoga nauka Katoličke crkve obranio polovicom dvadesetih godina na pariškoj Sorbini, koji je radio na dovršenju Plečnikove crkve sv. Ante u Beogradu, koji je u teškim predratnim i ratnim vremenima uređivao Glasnik sv. Ante, prirede dostojanstven znanstveno-stručni skup o njemu i njegovu djelu, ostao je samo zaborav! Nitko od nas, nažalost, nije se sjetio da mu barem danas, 40 godina poslije, na grobu zapalimo svijeću. Kako god da jest – sramota je to svih nas! Međutim, možda se nešto i promijeni do 2015. godine, do 110. obljetnice njegova rođenja.


Druga strana blagdana Svih svetih


No, postoji i druga strana medalje. Blagdan Svih svetih je dan kada imamo prigodu pred samima sobom „prati vlastitu savjest“. Kupujemo svijeće i cvijeće, gladimo hladni mramor samo da bismo drugima i sebi (po)kazali koliko smo voljeli one na čije smo grobove došli iskazati svoju „nesebičnu“ ljubav.


U svezi s tim, ove sam kao i ranijih godina svojim studentima uoči Svih svetih savjetovao: uskoro će blagdan Svih svetih; otiđite još ove godine na groblje, ponesite cvijeće i zapalite svijeće. Međutim, to iduće godine nemojte činiti. Umjesto toga, već od sutra, onima koji su još živi, koji su ostarjeli i bolesni, vašim bakicama i djedovima, ponesite i darujte svoj mladalački buket osmijeha i lijepih želja, upitajte ih za zdravlje i za ono što su oni u životu bili, dopustite da vam se požale. Vaši roditelji nemaju za to vremena.


Jer, budimo iskreni: komu od onih koji su bili željni da ih upitamo za zdravlje, koristi što smo im danas zapalili svijeće? Nikome od njih! Jedino to može koristiti nama živima, kako bismo temeljem naših pokojnika mogli graditi svoj ovozemaljski imidž.


I da zaključim: mnogi od nas mogli bismo ponijeti svojim najbližima – pa i  svojim komšijskim susjedima - dok su još živi, ako ništa drugo, ono barem cvjetić osmjeha. Cvijeće koje ćemo im nositi na hladne mramorne grobove, poganski je običaj koji koristi samo živima.


Stoga, budimo kršćani! Groblja o blagdanu Svih svetih služe za crkvenu i društvenu, ali ne i za osobnu, ljudsku i kršćansku promociju.


I ne na kraju.


Može ovo zacijelo glupo (za)zvučati, ali potaknimo ovim završetak gradnje staračkoga doma u Šćitu, ako je već besmisleno govoriti o gradnji dječjeg vrtića.


Piše: Ivan Markešić/Prometej.ba, 1. 11. 2012.