Kako na ovim prostorima nije došlo do kolektivne katarze naroda, ove i slične obljetnice često služe za politička i ideološka prepucavanja uz neargumentirano lecitiranje što većeg broja žrtava, čime stvarne žrtve stavljaju u drugi plan. U Hrvatskoj je to slučaj s Bleiburgom i Jasenovcem, što je poznati hrvatski historičar Ivo Goldstein u intervjuu za naš portal primijetio: „U poslijeratnoj Jugoslaviji, sve do njenog raspada, o sindromu Bleiburg javno se moralo šutjeti. U domovima postradalih tiho su njegovana žalosna sjećanja, s gorčinom su prepričavana oskudna saznanja i stvarane su porodične legende. Osamljene pokušaje da se istraži i kaže puna istina vlast je energično sprečavala i kažnjavala. Temi Bleiburg nametnuta je prisilna amnezija.


Naprotiv, u ustaškoj emigraciji Bleiburg je postao središnji mit kolektivne gorčine i političkog okupljanja: raštrkani po svijetu, razjedinjeni različitim tumačenjima svog vojnog i političkog poraza, mnogi i međusobno zavađeni, Bleiburg im je preostao najotpornija poveznica: zajedništvo u stradanju i u resantimanima prema okrutnom pobjedniku. Apoteozom vlastite patnje u zaborav su potiskivane patnje nanesene svima drugima, Bleiburgom se nastojao prekriti Jasenovac. Tu su i korijeni bleiburške mitologije: nad stvarnom tragedijom namnožile su se deseterostruki brojevi žrtava, a godišnje komemoracije pretvorene su u političke mitinge s huškačkim porukama natopljene mržnjom. Žrtvama je nagrđen pijetet koji zaslužuju. Do 1990. ustaška emigracija o Bleiburgu je proizvela mnogo stotina memoarskih zapisa, članaka i knjiga, u kojima ima potresnih i uvjerljivih svjedočenja o pojedinostima, ali niti jednog jedinog historiografskog djela koje bi čitaocu pružilo cjelovitu sliku, bez politikantskih jednostranosti.

000

Istovremeno s bleiburškim mitom u emigraciji, u Jugoslaviji je bujao jasenovački mit. Višestruko uvećana brojka od oko 700.000 jasenovačkih žrtava bila je sakrosanktna, pod zaštitom državnih vlasti. U nju se nije smelo dirati, čak ni stručnom provjerom preispitivati, iako je statistički bilo prilično vidljivo da tu nešto nije u redu. U početku mišljena samo kao stavka u ratnoj šteti Jugoslavije i njenim zahtjevima za reparaciju, ta preuveličana brojka jasenovačkih žrtava s vremenom se razvila u objekt zloćudne polemike koja je opasno trovala međunacionalne odnose u bivšoj Jugoslaviji.


S raspadom Jugoslavije i uspostavom samostalne Hrvatske, bleiburški mit preselio se iz emigracije u Hrvatsku. I Jasenovac je u to vrijeme dobio na važnosti, ali sa suprotnim predznakom: nastojalo se zataškati ili sasvim negirati genocidni karakter jasenovačkih logora, koji su navodno bili samo poprišta prisilnog rada za kažnjene protivnike tadašnje hrvatske države i njenog režima.“

prometej.ba|12.5.2013.