U glavnom gradu jedne države koja se zove Dejtonija, nazovimo ga Karinajevo, danas se održala konstituirajuća sjednica Gradskog vijeća. Stožerna stranka najvećeg naroda, nazovimo je Stranka kriminalne reakcije (SKR) pokazala je da doista ima mafijašku moć. Na konstituirajućoj sjednici Gradskog vijeća Grada Karinajeva za novog gradonačelnika izabran je Rezač Čuno, a za predsjedavajućeg Gradskog vijeća Gori Hrvat. Ne bi to bilo ništa spektakularno da nije načina na koji su Rezač i Gori došli do svojih funkcija. Naime, jedan blok stranaka koji se zove kodnim imenom Ljevica sinoć je dogovorio da će podržati svoje kandidate za ove funkcije; izabrani vijećnici potvrdili su svojim potpisima da će glasati za kandidate svojih stranaka i tako onemogućiti Rezaču i Gorem da se dokopaju žuđenih fotelja – prvi od njih je ranije čak izjavio da mu to mjesto pripada po prirodnom pravu, obzirom na porodicu iz koje dolazi, drugi je vidio da ovaj prvi ima poseban popust na trovlahe (etička skupina u Dejtoniji, m. op.) pa i on raširio noge.

Ali nisu se Rezač i Gori predali tako lako. Krti, lomi, u kost, i eto njima većine u Gradskom vijeću. Dvojica vijećnika bloka kodnog imena Ljevica, prvi se zove Gogo Sjedić, drugoga ne moramo imenovati jer se do kraja priče ne spominje, glasala su upravo za njih – naivni čitatelj može pretpostaviti da su doživjeli neko čudesno obraćenje, zahvat Duha Svetoga ili šaptanje na uho samoga meleka Gabrijela, pa tako spoznali vrijednost Rezača i Goreg, oni koji nisu naivni shvatit će sami o kakvim zahvatima se radilo.

Providnost je htjela da večeras Pisac Ovih Redova, inače na privremenom radu u Karinajevu, odluči s djevojkom izići na čaj u obližnji ugostiteljski objekat i sjedne pored stola na kojem je Gori Hrvat slavio svoj impozantni uspjeh. Imali smo težak dan pa bi mali predah dobro došao pred nastavak posla. Ali šejtan nije dao mira, pa je Pisac Ovih Redova odlučio da svojim lijevim uhom prisluškuje i snima o čemu to Gori priča sa svojim jaranima.

„Ja u životu nisam vidio onoliko kamera“, zadivljen je Gori samim sobom, a jaran impozantne fizičke građe nastavlja još uzbuđenije: „Nagledaćeš se ti njih, he-he-he“.

„Tijesno je bilo... Zove mene Rezač u pola 12, kaže „imamo Gogu“. A jest ih Gogo...“, nastavlja Gori, pa izvodi gestikulaciju udaranja polustisnute šake otvorenim dlanom. To se, koliko je Piscu Ovih Redaka poznato, na trovlaškom jeziku imenuje riječju naguzivanje. Neki dijalozi koji se čine iznimno interesantni nažalost su isprekidani šuštanjem i muzikom.

Trojici jarana nakon toga pridružuju se dvije ženske osobe, padaju poljupci i čestitanje. „Na jedvite jade je bilo“, kaže presretni Gori. „Jesi li gladan?“, pita ga starija od dviju ženskih osoba, Ona Koja Nosi Kesu. „Nisam“, odgovara Gori, „jeo sam janjetinu, he-he“.

Piscu Ovih Redaka bilo je veoma mučno gledati njihovo šepurenje, a po izlasku iz kafane izvinuo se djevojci što joj je pokvario čaj i prenio na nju svoju ljutnju i gađenje. „Nema veze, drago mi je da tako reagiraš. Zamisli da si kao oni, pa da još priđeš tamo i čestitaš mu. Ja bih te odmah ostavila.“

„Kanada ili Novi Zeland, koja ti riječ ljepše zvuči?“, pitam. „Kanada.“ „Dogovoreno.“

Pisac Ovih Redova