Povorka ponosa u Sarajevu, održana 14. augusta 2021, protekla je u najboljem redu i bez incidenata, u skladu sa očekivanjima organizatora i učesnika povorke, te naloženim epidemiološkim mjerama. Na snazi su i ovoga puta bile ekstremne sigurnosne mjere, uz učešće preko hiljade policajaca i zaštitara iz sarajevskog, ali i iz drugih kantona. Ni ovoga puta, međutim, nije izostao kontraskup, na kojem je nekoliko desetina članova i simpatizera novooformljene šerijatske stranke Vjera, narod, država, iskazalo svoj protest protiv Povorke ponosa.


Neravnopravan tretman

Unatoč podršci kantonalnih vlasti u Sarajevu koju Povorka uživa, a koja se ogledala, između ostalog, i u prisustvu i učešću članova Vlade KS, još uvijek se ne može reći da ta godišnja protestna šetnja u Sarajevu ima ravnopravan tretman u odnosu na bilo koju drugu vrstu javnog okupljanja. Na to su organizatori Povorke i ranije upozoravali: za razliku od drugih javnih okupljanja, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo za povorku ponosa nalaže dodatne mjere sigurnosti, koje nisu nametnute niti jednom drugom javnom okupljanju, pa čak ni kad su u pitanju događaji s etiketom visokog rizika.

U praksi to znači, smatraju organizatori i organizatorice Povorke, da država nema kapaciteta ili ne želi da pruži potpunu sigurnosnu zaštitu LGBTIQ osobama i drugim učesnicima i učesnicama povorke ponosa, čime se zapravo uslovljava korištenje javnog prostora za protest protiv nasilja, diskriminacije i nejednakog položaja LGBTIQ osoba.

Zato jedan od osnovnih ciljeva povorke ponosa i jeste hitno usvajanje izmjena Zakona o javnom okupljanju, kako bi sloboda okupljanja i borbe za ljudska prava bila provodiva u praksi jednako za sve.

"Nažalost, naše društvo je još uvijek veoma homofobno i puno predrasuda prema LGBTIQ osobama", kaže aktivistica i članica Organizacionog odbora bh. povorke ponosa Lejla Huremović. Ona dodaje da je borba protiv predrasuda vidljiva kroz protestne aktivnosti, naglašavajući da je to još uvijek nedovoljno u kontekstu zakonske ravnopravnosti i sigurnosti LGBTIQ osoba u bosanskohercegovačkom društvu.

Huremović također smatra da pitanje (ne)spremnosti društva da prizna ravnopravnost ne smije i ne treba biti odrednica davanja ljudskih prava ikome. "Svako ljudsko biće zaslužuje ravnopravno zakonsko priznanje i u tom kontekstu zakonodavna vlast treba da se vodi svih potpisanim konvencijama o zaštiti ljudskih prava, kao i našeg Ustava, i da osigura svim svojim građanima i građankama jednak pristup i ravnopravnost", zaključuje ona.

Huremović naglašava da, iako se povorka za sada može održati jedino u Sarajevu, ona jeste prije svega bosanskohercegovačka, te da je važno obuhvatiti iskustva svih LGBTIQ osoba, ali i drugih marginaliziranih grupa u cijeloj državi. "Mi smo neformalna, volonterska grupa građana i građanki, a organizacioni odbor čine članovi i članice iz cijele BiH, i s tim u vezi bi nam bilo značajno da zauzimamo ulice svih naših gradova, jer to su ulice na kojima mi svakodnevno postojimo, a na kojima se nerijetko osjećamo nesigurno ili doživljavamo neki oblik nasilja. Zbog toga je važno organizovati proteste u svim gradovima, i jasno i glasno poručivati da ne odustajemo od naših života i da ćemo se uvijek boriti protiv nasilja", poručuje Lejla Huremović.


Patrijarhat i homofobija kao identitet

"Što se tiče održane povorke moram reći kako sam ponosna na svoje sugrađane i sugrađanke koji su izlaskom na tu prkosnu i dostojanstvenu šetnju pokazali kako je povorka borba koja ne smije prestati, uprkos svim negativnim okolnostima i činiocima. Pokazali su solidarnost i atmosfera je bila nevjerovatno otvorena i prijateljska što smatram da je jako značajno za ukupnu sliku koju smo poslali našem društvu, ali i svijetu", kaže književna i teatarska kritičarka iz Istočnog Sarajeva Ivana Golijanin.

Ova mlada magistrica komparativne književnosti smatra da je u zemlji u kojoj su pripadnici LGBTIQ zajednice dehumanizirani i svedeni na zastrašujuće usporedbe, važno da se i ovako pokušava pronaći način da pomognemo jedni drugima i da podržimo jedni druge u borbi za naša prava.

"Ohrabrujem svaki pozitivni primjer koji pomaže u postizanju vidljivosti LGBTQ+ zajednice, i smatram da nam primjera dobre prakse nedostaje jer je činjenica da se, na primjer, ljudi ne odlučuju javno istupiti kao dio LGBTQ+ zajednice na svom poslu zbog sveprisutnih barijera, najviše stigme i potpune devalorizacije njihovog rada. Zato bi, recimo, rad na osnaživanju vidljivosti LGBTQ+ osoba na radnim mjestima bio je jedan lijep početak velikog preokreta i značajnih promjena – rad na tome da se pokaže kako su i oni sjajni uzori nekim budućim generacijama", kaže Ivana Golijanin, primjećujući kako su u bh. društvu homoseksualnost i homofobija kao posljedica najaktuelniji upravo u danima pred Povorku.

"Ali svakako da je ta posljedična homofobija nerijetko pojava koju pojedinci baštine kao sasvim legitimni dio svog identiteta. I u tome se često ne vidi nikakav problem, štoviše", dodaje.

Ona smatra da potpuno iskrivljenoj percepciji posredstvom koje se ovdje gleda na pripadnike LGBTQ+ zajednice doprinosi ono u čemu se danas možda i ponajviše ogleda ukupno stanje u našem društvu, a to je nedostatak elementarne pismenosti, obrazovanja, kulture, itd. Upravo u obrazovanju i jest ključ, naglašava Golijanin.

"Ljudi bi jednostavno trebali više čitati – nama je ovdje neophodna svijest o tome kako sami moramo potražiti informacije o temi koja nas zanima, da moramo naučiti kritički promišljati medije koje 'konzumiramo' i, konačno, mislim da bismo trebali nastojati da razumijemo nove perspektive bez da ih u startu osuđujemo. Dalje, ovu netrpeljivost djeca internalizuju u najranijem uzrastu i tu se pojavljuje još jedan sloj perpetuiranja homofobije kod nas – imamo određene norme ponašanja koje se smatraju 'muškim' ili 'ženskim' i sve što ide izvan tog okvira biva proglašeno za gej ponašanje, gdje je 'gej' epitet u koji je upisano pregršt zastrašujućih značenja. U tom kontinuiranom osjećaju inferiornosti koji namećemo djeci i onda svima ostalima isključivanjem drugog i drugačijeg sasvim sigurno da samo snažnije čeličimo temelje te kultivisane homofobije", kaže Ivana Golijanin.


Izlazak iz zamke etnodeterminizma

Jasmin Hasanović, viši asistent Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu objašnjava da društva zasnovana na patrijarhalnim vrijednostima, koje u našem okruženju bivaju čvrsto ukorijenjene kroz etno-religijske matrice, jesu konzervativna društva, pa time, između ostalog, i homofobna.

"Naša politička kultura, koje li ironije, duboko je identitetska, međutim, zbog ovog prvog, naše su identitetske borbe isključivo etničke, religijske, odnosno, nacionalne - gotovo pa izjednačavaju te kategorije. One su jedine identitetske odredbe, statične i nepromjenjive, dakle esencijalističke. Tu, dakle nema mjesta za bilo kakvu fluidnost identiteta, spoznaje o tome da su oni promjenjivi i međuprožimajući", smatra Hasanović. Govoreći o kontraprotestu u organizaciji jedne političke stranke s vjerskim predznakom, Hasanović je naglašava kako je na kraju ispalo da su oni koji su kritizirali povorku zbog "nametanja svojih vrijednosti", zapravo ti koji drugima nameću svoje vrijednosti.

"Gledano strogo politološki, takav jedan 'sukob' dvaju svjetonazora treba gledati pozitivno, jer on otvara mogućnost da se društvo konstruira po linijama određenih društvenih sukoba koji počivaju na dubokim ideološkim razlikama. Drugim riječima, ovo omogućava da se izađe iz zamke etnodeterminizma i da se stvori pluralnost svjetonazorskih pogleda koji prevazilaze etničko. To bi dalje značilo da bi se politička arena u Bosni i Hercegovini, ubuduće, mogla ispuniti ideološkim polarizacijama a ne etničkim, uz pomoć čega bi bilo moguće graditi demokratsku i političku zajednicu. Naravno, do toga je dug put, ali ovo, zajedno uz neke druge borbe koje se dešavaju - ekološke ili radničke, recimo, nije zanemarivo", kaže Hasanović.


Može li ostatak BiH kao Sarajevo?

Povorku su podržali i brojni predstavnici diplomatskog kora u Bosni i Hercegovini, u prvom redu ambasadori Velike Britanije, SAD-a, Italije... Podrška nije izostala ni od USAID-ovog programa INSPIRACIJA, iz kojeg su nam kazali kako je poštivanje ljudskih prava temelj svih demokratskih društava. "Ona su osigurana Ustavom Bosne i Hercegovine, zakonima ove zemlje, kao i brojnim međunarodnim sporazumima kojih je BiH potpisnica. Stoga USAID pruža punu podršku svim marginaliziranim grupama čija su ljudska prava na bilo koji način ugrožena na putu ka njihovom ostvarenju. Između ostalog, USAID-ov Program INSPIRACIJA u narednih 5 godina izdvojit će 1,2 miliona USD za podršku organizacijama koje se bave problemima LGBTQI populacije“, izjavili su iz ovog USAID-ovog programa.

Podrška pripadnika međunarodne zajednice u BiH, kao i lokalnih vlasti, ipak, ne nudi sistemsko rješenje, jer još uvijek stoji činjenica da Kanton Sarajevo, odnosno premijer, podržao povorku, a da zapravo vladajuća koalicija nije, što u teoriji znači da neke buduće povorke ovise o trenutnom sastavu ‎Skupštine KS i naprosto dobroj volji vlasti.

Organizatori i organizatorke povorke pozdravljaju trenutni stav kabineta Edina Forte, premijera Kantona Sarajevo, naglašavajući da bi one dodatne mjere za sigurnost svakako trebale biti u nadležnosti države, u ovom slučaju Kantona. Lejla Huremović napominje da ovo ne smije ostati izuzetak, već mora postati pravilo u praksi. "Drugim riječima", kaže ona, "potrebno je hitno uraditi izmjene i dopune Zakona o javnom okupljanju, kako bi se uklonila mogućnost stavljanja tereta za bilo šta što se tiče sigurnosti na same organizatore/ice protestnih okupljanja."

"Država je dužna da u potpunosti obezbijedi sigurno mirno protestno okupljanje, i mi kao organizatori i organizatorice trebamo da uživamo ravnopravno ta prava kao i bilo koja druga grupa u društvu koja izlazi na proteste. Pozivamo vlast u Kantonu Sarajevo, ali i u drugim kantonima, kao i u entitetu Republika Srpska, da hitno usvoje izmjene i dopune Zakona o javnom okupljanju", kaže Lejla Huremović.

Bez usvajanja dopuna spomenutog zakona, povorka će i dalje imati formu protesta marginalizirane grupe građana i građanki, ali bez trajnog efekta, ograničenog samo na Sarajevo, i u skladu sa trenutnim raspoloženjem sarajevskih lokalnih vlasti. To, naprosto, nije dovoljno, što znači da je ovo samo početak borbe za institucionalnim rješenjem pitanja ugroženih manjina, a u prvom redu LGBTIQ populacije.

Hoće li i može li povorka biti održana i u drugim gradovima u BiH? Naši sugovornici i sugovornice smatraju da se za to još nisu stekli uvjeti. Ivana Golijanin smatra da je tome tako jer bi drugdje, osim u Sarajevu, bilo teže provesti takve sigurnosne mjere: "Sa svakim gradom u kojem bukti okoštali patrijarhat (otvorenije nego u Sarajevu) i u kojoj su radikalne konzervativne prakse na vrhuncu, šanse za incidente razornijih razmjera su veće, a samim tim i strah od javnog istupa u jednoj šetnji može predstavljati daleko veći problem nego li to bilo u Sarajevu. Voljela bih da griješim. U svakom slučaju, ja se iskreno i od srca nadam da ćemo raditi sve kako bi ovakav svijet promijenili jer to, sigurna sam, možemo."


Autor: Eldin Hadžović