Međutim, Hrvate bi, prema njegovom (Raspudićevom, op. a.) mišljenju, trebalo više „da zabrinjavaju dvije floskule, iskovane u politički korektnom vašingtonsko-briselskom diskursu, koje se i dalje provlače kroz govore dužnosnika iz Hrvatske kada govore o BiH“.

Kao prvu floskulu gospodin Raspudić navodi „tezu o federalizaciji koja se odnosi na cijelu BiH“ te pojašnjava da je „za Hrvate protjerane prije četvrt stoljeća s područja Republike Srpske ugodna bajka o tome da se tu nešto može promijeniti“.

Tomašević potom ističe i drugi, kako ga Raspudić naziva, pogubni biser za Hrvate u BiH, koji na prvu jako lijepo zvuči, onaj o jednakopravnosti Hrvata na teritoriju cijele BiH“ i to naziva „spikicom“ koja „vodi tome da će uskoro Hrvati i tamo gdje su u Herceg Bosni ostali i opstali biti 'jednakopravni' i 'konstitutivni' taman onako kako su danas u Sarajevu, Banjaluci, Bugojnu ili Derventi“. Zato smatra da, „gurati u ovakvom institucionalnom okviru opciju da je Hrvat 'jednakopravan' u Goraždu kao i u Posušju, ne znači da će time i ona šačica u Goraždu postati svoji na svome, već prije da će onaj u Posušju doći na status kakav ima rijetka hrvatska ptica u Goraždu“.

Tomašević pokušava 'urazumiti' Raspudića da nije „floskula“ ideja o federalizaciji koja bi se odnosila na cijelu BiH. Zašto bi to bilo floskula i zašto bi to bilo nemoguće? Zato što trenutna politika u RS to ne želi? Vlč. Tomašević u tekstu dalje piše: Zašto se ne bi moglo puno toga promijeniti? Je li se pokušalo išta promijeniti? Ako vlast većine ne želi dati potporu povratku, zašto gospodin Raspudić kao Hrvat to ne napiše i ne prozove takvu vlast?... Zašto ne piše o tome što su vodeći ljudi hrvatske politike u BiH tijekom dvadeset poratnih godina učinili da, i bez federalizacije BiH, Hrvati budu jednakopravni građani u RS i da se vrate oni koji žele bez obzira koliko ih je?

(...) Znači li zauzimanje gospodina Raspudića za hrvatsku teritorijalnu jedinicu istovremeno zauzimanje da se obesprave Hrvati u najvećem dijelu BiH i je li moguća hrvatska teritorijalna jedinica bez da se istovremeno obesprave Hrvati u najvećem dijelu BiH? Mora li se upravo zato uporno dokazivati da Hrvati uopće ne postoje izvan malog zamišljenog hrvatskog teritorijalnog područja u BiH i mora li se zato uporno Hrvate u najvećem dijelu BiH žive sahranjivati? Znači li to da Hrvati izvan nekog zamišljenog prostora ne trebaju imati nikakva prava i da moraju nestati ili ih treba žive sahraniti?

Dalje u tekstu vlč. izražava neslaganje s tvrdnjom Nine Raspudića koji kaže „da ona šačica u Goraždu“ nije na svome. Tomašević iz Raspudićeva teksta iščitava stav da nepravdu treba prihvatiti kao realno i nepromjenjivo stanje („cementiranje nepravde“). Dalje argumentira Raspudiću da je odlazak Hrvata više uvjetan teškom gospodarskom situacijom, nego neravnopravnošću.

Reakcija vlč. Tomaševića je dobra, ali godinama kasni. Dok je Raspudić na sve strane pisao i govorio slične gluposti, Crkva je šutjela. I ne samo šutjela, nego mu je i pružala priliku da govori. Toliko je po župnim dvoranama diljem Hrvatske i BiH organizirano tribina na kojima je Raspudić govorio o sudbini Hrvata u BiH. Vlč. Tomašević i drugi odgovorni ljudi iz Crkve šutjeli su kada je Raspudić primjerice podmuklo klevetao neke bosanske franjevce u emisiji Agape na Radio postaji Mir Međugorje, koji su govorili slične stvari o Raspudićevim 'umotvorinama' kao što on sada govori. Tada i voditelj emisije hercegovački franjevac fra Mario Knezović nije šutio nego je klevetao svoju subraću u Bosni, koji su davno znali na čiji mlin ide Raspudićeva voda. (Da ironija bude veća, nedavno je Knezović objavio svoje kolumne u knjizi pod nazivom „Nisam šutio“.)

Što se vlč. Tomaševića tiče, možda su se nad ponorom počele oči otvarati?! Hrvati brzo i sigurno nestaju iz BiH. HDZ BiH i Crkva nikad nisu imali veći utjecaj u narodu. Tko je kriv za sudbinu naroda?

Prometej.ba/J.Š.