Papa Franjo: O bolestima crkvenih struktura
Vatikan (IKA/PROMETEJ) – Na koncu Došašća Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije u povodu tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom govoru Papa je naveo "katalog" od petnaest "bolesti" Rimske kurije među koje je ubrojio
Nakon teološkoga uvoda o značenju misterija Božića, i nakon zahvale svima koji poredano rade, Papa je rekao da zamišlja Rimsku kuriju kao mali model Crkve, to jest, kao "tijelo" koje pokušava ozbiljno i svaki dan biti više živo, zdravije, skladnije i ujedinjenije u sebi i s Kristom. Zapravo, Rimska kurija je složeno tijelo, sastavljeno od mnogih odjela, vijeća, ureda, sudova, povjerenstava i brojnih elemenata koji nemaju svi isti zadatak, ali su koordinirani kako bi učinkovito, konstruktivno, disciplinirano i uzorno funkcionirali unatoč kulturnim, jezičnim i nacionalnim razlikama svojih članova.
Međutim, budući da je Kurija dinamično tijelo, ne može živjeti ako se ne hrani i ne brine za sebe. U stvari, kurija – poput Crkve – ne može živjeti bez životnog, osobnog, autentičnog i čvrstog odnosa s Kristom. Član kurije koji se svakodnevno ne hrani tom hranom postat će birokrat (formalist, funkcionalist, puki službenik): loza koja se suši, malo po malo odumire i baca van. Svakodnevna molitva, redovito sudjelovanje u sakramentima, osobito euharistiji i pomirenju, svakodnevni dodir s Božjom riječju i duhovnost pretočena u življenu ljubav hrana je od vitalnog značenja za svakog od nas. Neka bude jasno da bez Njega ne možemo učiniti ništa, rekao je Papa.
No, kao i svako ljudsko tijelo, tako je Kurija izložena bolestima, lošem funkcioniranju i slabostima, primijetio je Papa te spomenuo neke od tih mogućih bolesti, uobičajenih kurijalnih bolesti i kušnji "koje slabe naše služenje Gospodinu". Po uzoru na oce pustinjake, naveo je "katalog" tih bolesti "koje će nam pomoći da se pripravimo za sakrament pomirenja, koji će biti lijep korak svih nas u pripremi za Božić".
1. Prva je bolest osjećati se "besmrtnim", "imunim" ili čak "nezamjenjivim" zanemarujući nužne i uobičajene provjere. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati bolesno je tijelo. Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! Bolest je to ludoga bogataša iz Evanđelja koji je mislio živjeti vječno (usp. Lk 12,13-21), onih koji se transformiraju u gospodare i osjećaju se superiornima nad svima a ne u službi svih. Ta bolest često često proizlazi iz patologije moći, "kompleksa Izabranih", iz narcizma koji strasno gleda vlastitu sliku a ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito onih najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za ovu epidemiju je milost da se osjetimo grešnicima i da kažemo svim srcem: "Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti" (Lk 17,10).
2. Druga je bolest "martizam" (od imena Marta), bolest pretjerane radinosti: odnosno bolest onih koji utapaju u poslu, zanemarujući, neizbježno, "onaj bolji dio": sjesti do Isusovih nogu (usp. Lk 10,38-42). Zato je Isus pozivao svoje učenike da "malo otpočinu" (usp. Mk 6,31), jer zanemarivanje nužnog odmora dovodi do stresa i uzrujanosti. Za onoga koji je završio svoju misiju, vrijeme odmora je potrebno, obavezno i treba ga živjeti ozbiljno: u provođenju malo vremena s članovima obitelji i poštivajući ferije kao duhovnu i tjelesnu obnovu; treba naučiti ono čemu uči Propovjednik da "ima vrijeme za svaku stvar", rekao je Papa.
3. Treća je bolest mentalno i duhovno "okamenjenje" onih koji imaju srce od kamena i "tvrdi vrat" (Dj 7,51-60); bolest onih koji kako idu naprijed gube unutarnji vedrinu, živost i odvažnost te se sakrivaju ispod papirina postajući "strojevi koji obavljaju radnje", a ne "Božji ljudi". Opasno je, primijetio je Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost neophodnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju! To je bolest onih koji su izgubili "Isusova čuvstva" (usp. Fil 2,5-11), jer njihovo srce vremenom otvrdne i postane nesposobno bezuvjetno ljubiti Oca i bližnje (usp. Mt 22, 34-40). Biti kršćanin znači, zapravo, "imati iste osjećaje kao u Kristu Isusu" (Fil 2,5), osjećaje poniznosti, darivanja, odricanja i velikodušnosti.
4. Četvrta je bolest pretjeranog planiranja i funkcionalizma. Ako apostol sitničavo isplanira sve i misli da će stvaranjem savršenog plana stvari učinkovito napredovati, pretvara se tako u računovođu komercijalista. Nužno je, kazao je Papa, sve dobro pripremiti, ali nikada pritom ne pasti u napast da sputavamo i upravljamo slobodom Duha Svetoga, koja uvijek ostaje veća, mnogo darežljivija od svih ljudskih planiranja (usp. Iv 3,8). U ovu se bolest zapada jer je "uvijek lakše i komotnije prilagoditi se vlastitim statičnim i nepromijenjenim pozicijama. "Naime, Crkva pokazuje svoju vjernost Duhu Svetomu u mjeri u kojoj ne teži regulirati ga i pripitomiti... – ukrotiti Duha Svetoga! – ... On je svježina, fantazija, novost", rekao je Papa.
5. Peta je bolest loše koordinacije. Kada udovi gube zajedništvo između sebe i tijelo gubi svoju skladnu funkcionalnost i svoju odmjerenost, postaje orkestar koji proizvodi buku, jer njegovi članovi ne surađuju i ne žive duh zajedništva a izostaje "timski rad". Kad noga govori ruci: "ja te ne trebam", ili ruka glavi: "ja zapovijedam", uzrokujući tako nesklad i sablazan.
6. Postoji i bolest "duhovni Alzheimer": to je zaborav "povijesti spasenja", osobne povijesti s Gospodinom, zaborav "prve ljubavi" (Otk 2,4). To je progresivno opadanje duhovnih sposobnosti koje u dužem ili kraćem vremenskom razdoblju kod osobe izaziva teški invaliditet te ona postaje nesposobna samostalno obavljati bilo koju aktivnost, živeći u stanju apsolutne ovisnosti o svojim često izmišljenim pogledima. Vidimo to kod onih koji su izgubili sjećanje na susret s Gospodinom; kod onih koji nemaju deuteronomijski osjećaj života; kod onih koji u potpunosti ovise o svojoj sadašnjosti, svojim strastima, hirovima i slabostima; kod onih koji oko sebe grade zidove i navike te postaju sve više i više robovi idola koje su isklesali vlastitim rukama.
7. Sedma je bolest suparništva i taštine. Kada vanjski izgled, boja ruha i insignije časti postaju primarni životni cilj, zaboravljajući riječi svetoga Pavla: "nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih" (Fil 2,1-4). To je bolest koja nas navodi da budemo lažni muškarci i žene te da živimo lažni "misticizam" i lažni "kvijetizam". Isti Pavao ih naziva "neprijateljima križa Kristova", jer im je "slava u sramoti – jer misle samo na zemaljsko " (Fil 3,19).
8. Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život koji je plod licemjerja karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju ne mogu ispuniti akademski stupnjevi ili naslovi. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima. Oni tako stvaraju svoj paralelni svijet, u kojem ostavljaju po strani sve ono što sa strogošću uče druge i počinju živjeti skrivenim i često razuzdanim životom. Za tu je vrlo ozbiljnu bolest veoma hitno i prijeko potrebno obraćenje, istaknuo je Papa.
9. Deveta je bolest brbljanja, mrmljanja i ogovaranja. O ovoj bolesti sam već govorio mnogo puta ali nikada dovoljno, istaknuo je Papa. To je teška bolest koja počinje jednostavno, možda samo običnim trivijalnim razgovorom koji onda obuzima osobu da ona postaje "sijač kukolja" (poput sotone), i u mnogim slučajevima "hladnokrvni ubojica" dobroga glasa svojih kolega i subraće. To je bolest kukavica koje nemaju hrabrosti reći u lice osobama pa im govore iza leđa. Sveti Pavo nas opominje: "Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja da budete besprijekorni i čisti" (Fil 2,14-18). Braćo, čuvajmo se terorizma brbljanja i trača!, upozorio je Papa.
10. Deseta je bolest obožavanja vođa: bolest onih koji se udvaraju poglavarima u nadi da će si priskrbiti njihovu naklonost. Oni su žrtve karijerizma i oportunizma, časte ljude a ne Boga (usp. Mt 23,8-12). To su osobe koje u obavljanju svoje službe misle samo na ono što moraju postići a ne na ono što moraju pružiti. To su ljudi kukavelji, nesretni ljudi koji se isključivo vode vlastitom pogubnom sebičnošću (usp. Gal 5,16-25). Ta bolest može također pogoditi poglavare ako se dodvoravaju nekim od svojih suradnika ne bi li si priskrbili njihovu podložnost, lojalnost i psihološku ovisnost, ali krajnji rezultat je stvarno sukrivnja u lošem.
11. Jedanaesta je bolest ravnodušnosti prema drugima. Prema Papi ta se "bolest" sastoji u ovome: "Kad svatko misli samo na sebe a gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa. Kad onaj koji je najiskusniji ne stavlja svoje znanje u službu manje iskusnim kolegama. Kad se nešto dozna pa se zadržava za sebe umjesto da se pozitivno podijeli s drugima. Kad se iz ljubomore ili lukavosti osjeća radost zbog tuđeg pada umjesto da se drugoga podigne i ohrabri."
12. Dvanaesta je bolest smrtnoozbiljno lice. Od nje, smatra Papa, boluju mrzovoljno osorne i kisele osobe koje smatraju da bi netko bio ozbiljan treba namjestiti melankolično lice, strogi izraz lica te postupati prema drugima – osobito prema onima koje se smatra inferiornima – krutošću, tvrdoćom i arogancijom. Ustvari, teatralna ozbiljnost i sterilni pesimizam često su simptomi straha i nesigurnosti u sebe. Apostol mora težiti tome da bude uljudna, vedra, oduševljena i vesela osoba koja posvuda gdje se nalazi širi radost. Srce puno Boga je sretno srce koje zrači radošću i prenosi je na sve oko sebe: to se odmah vidi! Ne gubimo dakle taj duh radosti, humora, pa čak i samoironije, koji nas čini dragim ljudima, čak i u teškim situacijama. Kako je dobro imati zdravu dozu humora!, poručio je Papa, navodeći kako svakoga dana moli molitvu Thomasa Morea za humor.
13. Trinaesta je bolest nagomilavanja dobara: kad "apostol želi ispuniti egzistencijalnu prazninu u svom srcu zgrtanjem materijalnih dobara, ne iz nužde, već samo radi nekog osjećaja sigurnosti". Papa je pritom podsjetio kako ništa od materijalnog ne možemo ponijeti sa sobom, jer "ubrus za znoj nema džepova" a sva naša zemaljska blaga – čak i ako su pokloni – nikada neće ispuniti tu prazninu, nego će je štoviše učiniti zahtjevnijom i dubljom. Ovim ljudima Gospodin ponavlja: "Govoriš: 'Bogat sam, obogatio sam se, ništa mi ne treba!' A ne znaš da si nevolja i jad, i ubog, i slijep, i gol... Revan budi i obrati se" (Otk 3,17-19). Zgrtanje samo otežava i nesmiljeno usporava hod. Papa je pritom iznio jednu anegdotu. Podsjetio se kako su španjolski isusovci opisivali Družbu Isusovu kao "laku konjicu Crkve". "Sjećam se premještaja jednog mladog isusovca dok su se na kamion tovarila mnoga njegova dobra: koferi, knjige, predmeti i pokloni, jedan je stari isusovac, promatrajući sve to, mudrim osmjehom primijetio: 'Zar je to laka konjica Crkve?' Naše su premještaji znak ove bolesti", rekao je Papa.
14. Četrnaesta je bolest zatvorenih krugova, gdje pripadnost grupici postaje jača od pripadnosti Tijelu a, u nekim situacijama, i samome Kristu. Premda ova bolest uvijek počinje s dobrim namjerama, ona s protokom vremena zarobljava udove i postaje rak koji prijeti skladu Tijela i uzrokuje toliko zla – skandale – pogotovo za našu najmanju braću. Samouništenje ili "prijateljska vatra" suboraca najpodmuklija opasnost. Zlo je to koje pogađa iznutra i, kao što Krist kaže: "Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti" (Lk 11,17).
15. Posljednja, petnaesta, bolest s Papina "kataloga" je svjetovna dobit, bolest egzibicionizama: kad apostol svoju službu pretvara u moć i vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovnih dobiti ili više moći. To je bolest ljudi koji nezasitno pokušavaju uvećati svoju moć te da bi postigli taj cilj ne prezaju ni od klevetanja, ocrnjivanja i diskreditiranja drugih, čak i u novinama i časopisima. Oni to naravno čine samo radi vlastitog pokazivanja, egzibicije i dokazivanja da su sposobniji od drugih. I ova bolest nanosi mnogo zla Tijelu, jer dovodi ljude do toga da opravdavaju korištenje svakog sredstva za postizanje tog cilja, često uime pravde i transparentnosti! Papa je pritom podsjetio na svećenika koji je pozvao novinare da im ispriča – i izmisli – neke privatne i povjerljive stvari o svojoj braći i župljanima. Njemu je bilo važno vidjeti se samo na naslovnici, jer se tako osjećao "snažnim i uvjerljivim" nanoseći mnogo štete drugima i Crkvi. Jadničak!, prokomentirao je Papa.
Braćo, nastavio je Papa, ove bolesti i iskušenja su opasnost za svakoga kršćanina, za svaku kuriju, zajednicu, kongregaciju, župu, crkveni pokret i pogađaju kako na individualnoj tako i na komunitarnoj razini. … Ozdravljenje je djelo Duha Božjega ali i plod svijesti o bolesti, plod osobne odluke i odluke zajednice da se strpljivo i postojano izliječi.
Papa je svoj predbožićni govorio završio duhovitom primjedbom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji "padne".
Na kraju je Papa čestitao svima okupljenima, njihovim obiteljima i suradnicima sretan Božić te ih zamolio da ne zaborave moliti za njega.
| Što je Papa Franjo rekao na predbožićnom prijemu svojim najbližim suradnicima, članovima Rimske kurije ali i svim katolicima i kršćanima? Ovdje donosimo gotovo cjeloviti papin govor kojega pozajmljujemo sa stranice IKA-e uz određene izmjene i nadopune. |
Prometej.ba | 23.12.2014.