Buddha je upravo zastao na rubu jezera, kad najednom kroz otvor među lišćem što je prekrilo površinu vode spazi ovaj prizor: utonule duboko pod jezerom lopoča prostirale su se ponor-sjenke pakla. Kroz kristalno bistru vodu moglo se jasno vidjeti rijeku Stasa i Planinu igala – kao da ih se motri iz nekog podvodnog staklenog čamca.

Na samome najdubljem dnu pakla ugledao je čovjeka imenom Kandata kako se zajedno s drugim grešnicima previja u mukama. Taj je čovjek bio težak razbojnik: palio je kuće, ubijao i počinio mnoga druga zlodjela. No tijekom svog života učinio je i jedno dobro djelo. Jednom je, putujući nekom gustom šumom, opazio sitnog pauka kako puže duž ruba ceste. Poželio ga je zgaziti. Ali kako je podignuo nogu, nadođe mu pomisao: “Iako je to beznačajno stvorenje, i ono ima dušu. Bila bi sramota da mu bez ikakva razloga i povoda oduzmem život.“ I poštedio ga je.


Gledajući tako u pakao Buddha se sjetio kako se Kandata bio smilovao pauku. I za uzvrat za to dobro djelo, pomislio je, pružit će mu mogućnost da se izbavi iz pakla. Srećom je upravo tog trena spazio rajskog pauka kako plete srebrnu svilenu mrežu na listovima lopoča boje žada. Meko je prihvatio nit paučine i kroz otvore među biserno bijelim cvjetovima lopoča spustio se skroz dolje, do samoga najdubljeg ponora pakla.

II.

Tu, u podnožju pakla, zajedno s drugim grešnicima Kandata je naizmjence tonuo i izranjao iz Jezera krvi.
Posvuda je bilo tamno kao u rogu i kad bi se u mraku tu i tamo nešto pojavilo, bio bi to neopisivo odvratan bljesak kakve bodlje sa sablasne Planine igala. Nadalje, svuda je naokolo vladala mrtva tišina kao na groblju i sve što se moglo čuti bili su lagani jecaji i muklo stenjanje što bi se svakog trenutka kidalo sa sprženih i osušenih usnica bijednih grešnika u jadu njihovih patnji – jer ljudi koji su bili pali ovdje na samo dno pakla toliko su umorni i iscrpljeni od tisuću i jednog mučenja da više nemaju snage ni glasno vikati ni plakati. Tako se i nepopravljivi razbojnik Kandata previjao u mukama poput žabe što crkava, daveći se u Jezeru krvi.
Jednog se dana dogodilo da je podignuo glavu i zagledao se u mračno nebo iznad Jezera krvi. I tako je opazio nit srebrne paučine kako se iz visine, iz samog visokog neba, spušta prema njemu blistajući lagano u tihoj tmini kao da se plaši ljudskih očiju.


Vidjevši taj prizor pljesne rukama od radosti. Uspije li se uhvatiti za tu nit i penjati se sve više i više, do njezina početka, sigurno će se izbaviti iz pakla. Ali ne samo to; ako sve bude dobro išlo, mogao bi se čak uspeti sve do samog raja. Tada više ne bi bilo na Planinu igala niti bi se davio u Jezeru krvi.


Čim su mu nadošle takve misli čvrsto je zgrabio nit objema rukama i počeo se iz sve snage penjati – sve više i više. A kako je bio iskusan provalnik, bio je u takvim stvarima vrlo spretan.


No pakao je tko bi znao koliko mirijada milja daleko od raja i, koliko god nastojao, nije mu bilo lako izaći. Nakon što se neko vrijeme penjao, bio je toliko iscrpljen da se više nije bio u stanju podići ni za centimetar.


Pa kako nije mogao učiniti ničega drugog, zastane da se odmori i viseći na niti zagleda se duboko, duboko dolje. Iznenadio se vidjevši kako se daleko ispod njega u tami izgubilo Jezero krvi – toliko se već bio uspeo penjući se iz sve snage. A odvratna Planina igala pod njim se tamno ljeskala. Uspije li tako dalje, mogao bi se izbaviti iz pakla čak i lakše negoli je prvotno bio mislio. Obavivši ruke čvrsto oko niti stao se smijati i vikati glasom kakav još nije bio izustio za svih ovih godina otkako je dospio u pakao: “Uspio sam! Uspio sam!“


No najednom primijeti kako se pod njim po paučini žustro penje bezbroj grešnika, sve više i više, poput kakve beskrajne povorke mravi. Kad je to vidio, Kandata zatrepta očima kao luđak i velika mu usta ostadoše razjapljena u čudu i stravi.


Kako li ta tanka nit paučine, za koju se činilo da mora puknuti već i pod teretom njega samog, može izdržati težinu svih tih ljudi? Ako nit pukne, on će pasti ravno natrag u pakao – nakon svih tih napora da stigne dovle. Bilo bi užasno da se tako nešto dogodi. A u međuvremenu stotine su i tisuće grešnika iz tamnog Jezera krvi vrvjele oko tanahne blistave niti i penjale se uz nju iz svih snaga. Ako ne učini nešto – i to odmah – nit će sigurno prsnuti i pasti. I tako Kandata iz sveg glasa poviče: “Čujte, prokleti grešnici! Ta je nit paučine moja. Tko vam je dopustio da se njome penjete? Silazite, silazite, svi!“


Tanka nit paučine, koja do tada nije pokazivala znakova da bi mogla puknuti, u tom se trenutku prekinula na mjestu gdje je visio Kandata. Bio je bespomoćan. Nije stigao ni kriknuti; kovitlao se poput zvrka strmoglavo padajući u mračne dubine.
U noći je bez zvijezda i mjeseca preostao tek ostatak blistave niti paučine.

III.

Stojeći uz rub obale Jezera lopoča Buddha je promatrao sve što se zbivalo. Kad je Kandata poput teškog kamena potonuo na dno Jezera krvi, Buddha tužnog lica nastavi šetnjom.


Sigurno je u Buddhinom očima bilo krajnje tuge što je Kandatino ledeno srce željelo spas samo za sebe, zbog čega je bio kažnjen ponovnim padom u pakao. No lopoči u rajskom jezeru za takve stvari nisu marili.


Biserno bijeli cvjetovi lelujali su se oko Buddhinih nogu. Kako su se njihali, iz njihovih se pestića u središtu cvijeta neprestano širio opojni miris i ispunjao zrak.

U raju se bližilo podne.


(Ryûnosuke Akutagawa, Rashômon, Biblioteka DANI, Sarajevo 2004.)