U tom smislu ovaj tekst jest reagiranje/pobuna protiv perverzije kršćanstva i franjevaštva kroz lik i postupke mladog ramskog franjevca fra Stjepana Pavličevića. Njegova mlada misa i svečanost koja se održala 19. kolovoza o.g., umjesto da bude manifestacija radosti za sav vjernički puk, proslavom koje se izražava radost zbog novog 'bosanskog ujaka', pretvorena je u predizborni skup HDZ BiH na kojem je njihova kandidatkinja za načelnicu iskoristila priliku da odradi jedan dio svojeg predizbornog marketinga. Ali fra Stjepan nije stao na tome. Danas je izišao u javnost s tekstom koji nosi naslov: 'HDZ1990 „za narod“ i PROTIV KRIŽA'.  Prije svega što će se kazati, najprije treba reći: čudno je to, i za zajednicu ponižavajuće, da jedan njezin član ima tako nipodaštavajući odnos prema istoj: naime, da stvari koje se raspravljaju i pričaju unutar nje iznosi u javnost kako bi se dodvorio jednoj političkoj opciji.


U svom tekstu fra Stjepan imeđu ostalog kaže:  „Vjerojatno nije bilo mjesta za parking. No, ipak na mladoj misi se pojavio načelnik, ali ne „naš“. Riječ je o načelniku Pavi Klariću iz Gornjih Bogićevaca (Hrvatska) gdje sam služio svoju đakonsku praksu. „Naš“ načelnik je to vrlo brzo saznao te ramskom gvardijanu rekao kako nije znao da će biti načelnik iz Gornjih Bogićevaca i da mu je žao što se nisu sastali. Načelnik je također u tom razgovoru priznao kako mu je zasmetao darovani križ od Zajednice žena Katarina Kosača.“ Kontaktirao sam danas ramskog gvardijana fra Tomislava Brkovića i on mi je kazao da niti je načelnik išta od navedenog kazao gvardijanu niti gvardijan fra Stjepanu. Istinoljubivost kao općeljudski ideal, ne samo kršćanski i svećenički, očito je zakazala kod fra Stjepana. Za interes političke opcije koja se simpatizira i podržava izgleda da mu nije strano ni iznositi neistine u vezi svoje braće franjevaca. To u svakom slučaju nije u skladu s njegovom pripadnošću bosanskim franjevcima, koji su sigurno kroz svoju povijest slijedili neke druge ideale, jer da nisu sigurno ne bi opstali u svojoj zemlji već više od 700 godina i važili za svjetlo u tami bosanske povijesti. Mjerilo života i rada svećenika treba biti Evanđelje i Isus Krist, a ne bilo koja vlast ili politička stranka. Po tom mjerilu on treba prosuđivati i vlast i stranke, a ne pervertirati Evanđelje i Krista za potrebe favorizirane vlasti ili stranke.


Pisac ovoga osvrta nema nekih naročitih simpatija prema stranci HDZ1990, jer mu duboko kršćansko uvjerenje i povezanost s franjevačkom zajednicom i Franjevačkom teologijom u Sarajevu, usprkos činjenici da nije religiozna osoba, nalaže da zastupa neke druge ideje koje su daleko od nacionalno isključivih i konzervativnih. Ali besmislena je u fra Stjepanovom tekstu tvrdnja da je HDZ1990 ili bilo tko drugi protiv križa. Ne, nitko nije protiv križa kao simbola ljudske patnje i egzistencijalne osamljenosti, protiv križa kao simbola trpljenja pravednika; već protiv njegove zloupotrebe, protiv svođenja križa na rang kumira i bezvrijednog predmeta kojim se skupljaju politički poeni. O toj idolatrizaciji vjere odlično piše Erich Fromm u svojoj knjizi 'Umijeće ljubavi': "Dezintegracija ljubavi prema bogu dosegla je iste razmjere kao i dezintegracija ljubavi prema čovjeku. Ta činjenica je u napadnom proturječju s idejom da smo svjedoci religiozne renesanse u našoj epohi. Ništa nije dalje od istine. Svjedoci smo (mada ima izuzetaka) povratka na idolatrijsko shvaćanje boga, i transformacije ljubavi prema bogu u odnos koji odgovara otuđenoj karakternoj strukturi.  (...) U tom pogledu, po infantilnoj ovisnosti o antropomorfiziranoj slici boga, a ne transformirajući život prema njegovim principima, mi smo bliže primitivnom idolatrijskom plemenu nego religioznoj kulturi srednjeg vijeka. (...) Što može pojam boga značiti u takvim uvjetima? On je preoblikovan iz svog originalnog religioznog značenja do onog koje odgovara otuđenoj kulturi uspjeha. U religijskom preporodu najnovijeg vremena vjerovanje u boga je transformirano u psihološku vještinu koja pomaže u konkurentskoj borbi." U ponašanju našega fra Stjepana, i ne samo njega nego i većine religijskih predstavnika i “religioznih“ osoba jasno se vidi da je Frommovo zapažanje i više nego precizno.


Za kraj, u svom tekstu Pavličević u dva navrata spominje da su zamišljeni neprijatelji njega i križa „borci protiv ikonoklazma“, želeći valjda kazati kako se oni protive križu, svetim slikama i drugim likovnim vjerskim prikazima. Pisac ovoga osvrta nije učio grčki jezik u školi, za razliku od fra Stjepana koji je to radio četiri godine, niti je studirao teologiju, za razliku od fra Stjepana koji je to radio šest godina. Ali odmah mu je zapalo za oko fra Stjepanovo nepoznavanje nekih temeljnih pojmova i u vezi povijesti i u vezi grčkog jezika. Pa edukacije radi da objasnimo pojam ikonoklazma. To je struja u Istočnoj crkvi (Carigrad) koja je tokom 7. i 8. stoljeća nastojala uništiti sve ikone kako bi se izbjegla njihova idolizacija. Riječ ikonoklazam dolazi od grčkih riječi eikon- slika i klaein- lomiti, razbijati, rušiti. U prenesenom značenju, ikonoklazam bi bilo uništavanje likovnih prikaza u vezi vjere ili protivljenje istima.  Sad je jasna urnebesnost njegove kritike zamišljenih neprijatelja njega i križa kao „boraca protiv ikonoklazma“, jer je time faktično iskazao nešto suprotno od onoga što je valjda bio naumio.■


Franjo Šarčević, 30.09.2012.