Nedavno završeno Europsko nogometno prvenstvo u Francuskoj neće ostati upamćeno po spektakularnom nogometu. Ipak, u krivu su oni koji za to krive povećanje broja reprezentacija na Euru. Pa upravo su velike reprezentacije unatoč dobrim napadačkim potencijalima igrale defanzivan i dosadan nogomet za gol manje, a male reprezentacije kojima je prvenstvo prošireno - redovno optuživane da će igrati isključivo kukavičke bunkere - svojim su iznenađujućim uspjesima i nastupima učinili da ovo prvenstvo ne bude totalno dosadno i negledljivo.

Također, suprotno očekivanjima kako će veći broj reprezentacija donijeti puno predvidljivih utakmica i lakih pobjeda jakih reprezentacija protiv debitanata, većina je utakmica bila rezultatski tijesna, počevši od otvaranja prvenstva, kada se Francuska provukla golom za pobjedu u zadnjim minutama susreta protiv hrabro postavljene Rumunjske. Francuzi će se na sličan način, golovima u sudačkoj nadoknadi, provući i protiv Albanije, i te dvije neuvjerljive pobjede bit će im dovoljne za prolaz. Borbu za drugo mjesto vodile su Rumunjska i dvije albanske reprezentacije (jedna je albanska reprezentacija dobila ime „Švicarska“ – jer su pored šestorice Albanaca u prvom timu bila i 2-3 Švicarca). Na kraju su prošli Švicarci. Grupa B donijela je razočaravajući nastup razvikanih Engleza koji nisu uspjeli pobijediti ni Ruse ni Slovake, te sjajan debitantski nastup Walesa koji je predvođen Baleom i Ramseyem osvojio prvo mjesto. Iz grupe su prošli i Slovaci, a Rusi su bili jedno od najvećih razočaranja prvenstva. Doduše, Rusi su ipak pobijedili na europskom huliganskom prvenstvu, na kojem su u finalu pretukli Engleze. Grupu C očekivano su osvojili Nijemci. Dosta se na ovom prvenstvu očekivalo od Poljaka, i oni su imali dobar nastup u grupi, prošavši dalje kao drugoplasirani (unatoč tome što im je podbacio najbolji igrač Lewandowski). Ništa se na ovom prvenstvu nije očekivalo od Sjeverne Irske, no oni su dobili najlošiji tim ovog prvenstva Ukrajinu i s trećeg mjesta izborili prolaz u drugi krug.

Preporučujemo: Zašto je Borges mrzio nogomet? Pomasovljena kultura za argentinskog pisca bila je prokletstvo

Grupu D nakon uzbudljivog raspleta osvojila je Hrvatska, koja je po mišljenju mnogih nogometnih stručnjaka pokazala i ponajljepši nogomet u prvom krugu. Grupu bi Hrvatska završila i s tri pobjede, da njeni „navijači“ nisu prekinuli susret s Češkom. Mnogi u svijetu nisu mogli shvatiti zašto bi navijači ikoje reprezentacije prekinuli utakmicu kada njihov tim vodi, no onima koji poznaju situaciju u hrvatskom nogometu takav scenarij jest bio razumljiv, ali ne i vrijedan bilo kakvog pokušaja opravdavanja. Unatoč kriminalnoj sceni unutar HNSa, ne mogu se pronaći riječi razumijevanja za ljude koji prekidanjem utakmice ugrožavaju druge posjetitelje stadiona, za ljude koji protestiraju zbog nepravde u nogometu, a ne pada im na pamet da energiju ulože u angažman protiv socijalne nepravde i raznih oblika društvene diskriminacije. Jedna od ponajboljih utakmica prvenstva bila je pobjeda rezervnog sastava Hrvatske protiv dvostrukih europskih prvaka Španjolaca, čime je počeo pad Španjolaca na ovom turniru. No, velika pobjeda protiv Španjolske kao da je povećala očekivanja i pritisak na hrvatsku reprezentaciju, što im je naštetilo u pripremama za nastavak turnira. Turci su u prve dvije utakmice pokazali vrlo malo, ali su u zadnjem kolu dobili Čehe i samo zbog opuštenosti Talijana dan kasnije ispali s prvenstva. A Talijani su zadnje kolo odigrali opušteno i izgubili od Irske, jer su sjajnom igrom protiv Belgije i Švedske osigurali vrh grupe E. Predvođen sjajnim trenerom Conteom, od medija prethodno otpisan talijanski tim, skupljen od manje razvikanih igrača, nakon sjajne pobjede protiv Belgije preko noći je postao jedan od favorita turnira. Ista ta Belgija smatrala se jednim od najozbiljnijih favorita, zbog sjajnog igračkog kadra punog zvijezda. No, čini se kako su bili opravdani prigovori da belgijski trener Wilmots nije dorastao izazovu vođenja jedne tako jake reprezentacije. Jedna simpatična ekipa na ovom prvenstvu bili su Irci, što zbog njihove borbenosti i požrtvovnosti, što zbog njihovih veseljačkih navijača. Zadnje mjesto u grupi osvojila je Švedska, ali od njih se u ovako jakoj grupi – i unatoč Ibrahimoviću u napadu – i nije puno više očekivalo.

Konačno, grupa F je na papiru bila najslabija grupa: tu je favorit bio Portugal, ali taj Portugal zbog nekih slabih igara prošle godine nije bio ubrajan u red najužih favorita za osvajanje turnira. Pored Portugala tu su bile neugledni timovi Austrije, Islanda i Mađarske. Tko je mogao i sanjati da će baš ta grupa biti najizjednačenija i najuzbudljivija, da će upravo iz te grupe doći pobjednik turnira, te dvije od tri najljepše „pepeljuga-priče“ prvenstva. Portugal je u dramatičnom raspletu jedva prošao grupu s tri remija s trećeg mjesta. Prekrasne priče ovog prvenstva su Island i Mađarska. Mađarska, smatrana najslabijom momčadi turnira, osvojila je grupu. Veteran na njihovom golu Kiraly sjajnim je obranama i zabavnim egzibicijama ušao u legendu – nekoliko dana svi su u Mađarskoj nosili sivu trenerku nalik njegovoj – a nakratko se probudio duh nekadašnje Puškašove Lake konjice. Druga prekrasna priča Eura je maleni Island. Momčad s periferije kontinenta, otočna državica s jedva 330.000 stanovnika (zbog čega su ih ismijavali da jedva mogu sastaviti 23 profesionalna igrača koja će povesti na Euro), osvojila je drugo mjesto u grupi i senzacionalno prošla u drugi krug. Gol koji su zabili u zadnjim sekundama treće utakmice s Austrijom pokazat će se kao sudbonosan za Portugal i njegov put prema vrhu, ali i za Hrvatsku, koju su tim golom gurnuli na Portugal. Austrija je nakon sjajnih kvalifikacija razočarala svojim nastupom, ali to u austrijskoj javnosti nije dočekano pretjerano emotivno. Naslov u jednim novinama sutradan nakon ispadanja bio je: „Ispali u nogometu... ali i dalje najbolji u skijanju!“ Neki su se u Austriji šalili kako su u ovoj grupi igrale samo tri momčadi: Portugal, Island i Austro-Ugarska, pa su po novom sustavu turnira možda i svi trebali proći u drugi krug.

Nakon prvog kruga oblikovao se zanimljiv raspored, u kojem je jedan dio ždrijeba okupio sve najveće favorite prvenstva, a drugi je bio kudikamo slabiji po imenima. Osmina finala započela je tvrdom utakmicom Poljske i Švicarske koju su nakon penala dobili Poljaci. Navečer tog dana, nakon dosadne, za gledanje mučne utakmice pune opreza i kalkuliranja, Portugal je nakon produžetaka izbacio Hrvatsku. Držim kako je Hrvate dosta destabilizirao za ovdašnje prilike tipični megalomanski pritisak očekivanja javnosti nakon pobjede nad Španjolcima. Francuzi su teško slomili žilave Irce, a Belgija okončala mađarsku bajku. Italija je novom sjajnom predstavom poslala Španjolce kući. U obračunu dvaju iznenađenja prvog kruga, Wales je pobijedio Sjevernu Irsku, a Nijemci su rutinski dobili Slovake. Zadnji meč osmine finala donio je čudesnu pobjedu Islanda nad Englezima. Island se predstavio hrabrom igrom i dan nakon Brexita uklonio Engleze iz još jednog europskog susreta. Slavlje islandskih igrača koji su nakon utakmice sinkronizirano s navijačima uzvikivali „hù!“ jedna je od najljepših slika ovog Eura. (Video uz tekst pokazuje kako Islanđani nisu maštoviti samo u slavlju s navijačima, nego i kod proslava golova.)

Četvrtfinale je donijelo još jednu dosadnu pobjedu Portugala, nad Poljskom na penale. Wales je senzacionalno porazio favoriziranu Belgiju s uvjerljivih 3-1 i postao najveća senzacija turnira. Junake te večeri bio je Robson-Kanu, igrač bez kluba koji je sjajnom fintom izbacio pola obrane Belgije i zabio golčinu. No, ta je pobjeda imala veliku cijenu: ostali su bez glavnog veznog igrača Ramseya, pa su u polufinalu bili nemoćni protiv Portugala i izgubili 2-0. Nakon najdramatičnije serije penala na Euru, Njemačka je pobijedila Talijane. Domaćin Francuska je s uvjerljivih 5-2 dobila Island, no Islanđani nisu bili pretjerano razočarani nakon poraza. Štoviše, na Islandu je ova vesela vikinška družina dočekana kao da su osvojili prvenstvo, a njihov izum navijanja s pljeskanjem i onim čuvenim „hù“ preuzeli su navijači diljem svijeta. U polufinalu između Francuske i Njemačke, Francuzi su neočekivano lako dobili Nijemce s 2-0 i tako smo dobili finale Francuska-Portugal.

Iako je u tom finalu favorit bila Francuska, Portugal je odigrao čvrsto i pametno, i golom u drugom produžetku po prvi put su osvojili europsko prvenstvo. Istina, imali su puno sreće sa ždrijebom, provlačili su se do polufinala, ali za uspjeh je potrebno i nešto sreće. Igrali su defanzivno, ružno, ali ništa manje ružno nisu igrale ni druge razvikane europske reprezentacije. Istina, malo tko je očekivao da će baš oni osvojiti, ali njihov izbornik Fernando Santos još je u siječnju izjavio: „Igrat ćemo finale u Parizu. Rezervirali smo let tek za dan kasnije. Vratit ćemo se nakon proslave.“ Portugal nije osvojio slučajno, imali su plan. Taj plan nije izgledao lijepo, ali je upalio. Portugal je sve dosada bio ekipa koja je igrala lijepo i tragično gubila (npr. od Grčke u finalu Eura 2004.), sada su odigrali tvrdo i ružno, ali osvojili.

Njihov junak te finalne večeri bio je Eder, skromni a vječito osporavani štrkljavi napadač kojega je portugalska javnost prezirala i gunđala zašto se uopće našao u momčadi za Euro, jer je zabio samo šest golova u godinu dana prije Eura. Na prvenstvu je u šest utakmica dobio samo 13 minuta i nije pokazao puno. Stoga su svi bili iznenađeni Santosovom odlukom da baš njega ubaci u vatru u finalu. I šokirani kad je baš on presudio. I to je zadnja lijepa priča ovog Eura. Eura na kojoj su reprezentacije s ruba nogometne Europe i igrači od kojih se nije puno očekivalo napravili lijepe stvari. Ti uspjesi malih, skromnih i nebitnih su ono što najviše treba pamtiti s ovog Eura, a ne blještave naslovnice sa slikom Cristiana Ronalda kao tobožnjeg glavnog junaka koji se, iako većinu finalne utakmice nije ni igrao, ne odvaja od pobjedničkog pehara i gladan pažnje pozira pred kamerama. Ti bljeskovi nogometnih patuljaka – Islanda, Mađarske, Walesa, Sjeverne Irske, Edera - vratili su draž zadnjih godina sve predvidljivijim i dosadnijim europskim prvenstvima, i stoga odluka o povećanju broja reprezentacija na Euru nipošto nije naštetila nogometu, nego ga je obogatila novim mogućnostima i prilikom da se i manje reprezentacije mogu predstaviti u lijepom svjetlu na velikim turnirima.

(Marijan Oršolić, Prometej.ba)