Piše: Eldin Hadžović (za Prometej iz Sarajeva)

Foto: Imrana Kapetanović i Eldin Hadžović

Prva povorka ponosa u Sarajevu nadmašila je sva očekivanja.

Već u prvim minutama prije samog početka okupljanja u centru grada, bilo je jasno da će na ulici biti daleko više od najavljenih 500 učesnica i učesnika. Desetak minuta kasnije, kada je ulica Kulovića postala pretijesna da primi rastuću masu svijeta, bilo je jasno da će taj broj nadmašiti hiljadu, a još koji tren kasnije bilo je već očito da se blizu 3.000 Sarajki i Sarajlija sjatilo da iskaže podršku LGBTIQ zajednici u Bosni i Hercegovini, unatoč kontraprosvjedima konzervativnih muslimanskih grupa, brojnim online prijetnjama anonimnih komentatora, te žestokom višemjesečnom pritisku jednog dijela javnosti.


Sarajevo na ispitu

Prelijepa sunčana nedjelja izmamila je na ulicu građanke i građane koji su šetali, ne samo u znak solidarnosti sa LGBTIQ zajednicom, već i protiv diskriminacije, nasilja, homofobije, seksizma, šovinizma, fašizma - ujedno, protiv svih onih obilježja bosanskohercegovačkog društva, zbog kojih sve više mladih odlazi u neke zdravije sredine, ostavljajući za sobom samo one kojima je dobro tu gdje jesu, kao i one koji nemaju mogućnosti da se "ispale".

Unatoč svim pokušajima da se prva Povorka ponosa onemogući, ona je održana pod sloganom #Imaizać, obojivši Titovu ulicu duginim bojama, demonstrirajući da Sarajevo i Bosna i Hercegovina mogu i moraju drugačije. Prva Bh. povorka ponosa u glavnom gradu države bila je, kako reče Alena Beširević u Oslobođenju, ispit iz ljubavi, tolerancije, jednakosti, poštovanja, hrabrosti. Sarajevo je taj ispit 8. septembra 2019. položilo sa najvišom ocjenom.

Istina, događaj su pratile neviđene mjere sigurnosti, uz učešće velikog broja pripadnika MUP-a, specijalnih policijskih jedinica, uključujući i antisnajperske punktove, te privatno angažirane zaštitarske agencije.

"Pitanje je - da li je ovo sloboda, ili tek naša želja za slobodom? Da se razumijemo, sigurnost nije kad mene čuva policija dok se zalažem za svoja prava. Razumijem okolnost u kojima živimo, ali budući da ovdje govorimo o slobodi, podrazumijevamo u tom smislu slobodu govora, koju neće morati garantirati kordon specijalaca"


I pored upadljivih mjera sigurnosti, atmosfera u gradu je neposredno prije početka prosvjedne šetnje sličila prazničnoj - građani i građanke su sa prozora mahali okupljenima, koji su uz povike odobravanja, ozarenih lica, uzvraćali mahanjem.


Borba protiv nevidljivosti

Inicijativu da se organizuje Bosanskohercegovačka povorka ponosa pokrenula je grupa aktivista i aktivistkinja iz cijele BiH (Prijedor, Banja Luka, Sarajevo, Bijeljina, Tuzla). Organizatori navode kako članovi i članice Organizacionog odbora djeluju samostalno i na volonterskoj osnovi, te da ne predstavljaju nijedno privredno društvo, domaću ili međunarodnu organizaciju, niti političku stranku.

"Bh. povorka ponosa poštuje principe i vrijednosti antifašizma, ravnopravnosti, solidarnosti, slobode, socijalne pravde, samoodređenja, sekularnosti, inkluzivnosti, antimilitarizma, vladavine prava, spremnosti na dijalog i nenasilne komunikacije", poručuju organizatorice i organizatori povorke.

Oni ne propuštaju navesti kako su najveći problemi LGBTIQ osoba u bh. društvu nevidljivost, izoliranost, neprepoznatljivost, neprihvaćanje i nasilje, kako u javnom tako u i privatnom prostoru.

"Voljela bih samo da im kažem da ne zaborave da smo svi mi - i oni koji danas šetaju, i oni koji se ovoj šetnji protive, kao i oni koji su prema svemu ovome indiferentni - žrtve ovog političkog sistema, i da smo jedino u tome trenutno jednaki i ravnopravni. Protiv toga se trebamo i moramo boriti."


Kažu da se zbog straha od nerazumijevanja, odbacivanja ili nasilja većina LGBTIQ osoba još uvijek ne odlučuje deklarirati svoju seksualnu orijentaciju, rodni identitet ili spolne karakteristike svojoj porodici, te su zbog toga prisiljene da skrivaju dio svog života i osobe koje vole.

"Uskraćeni su nam sigurni prostori za razgovor, upoznavanje, druženje i život. Suočavamo se s neprihvaćanjem i strahom. Prisiljeni smo na skrivanje kako ne bismo bili izloženi diskriminaciji, uvredama, otkazu, odbacivanju u porodici, na radnom mjestu, u svom okruženju. Izloženi smo verbalnom, psihičkom i fizičkom nasilju svaki put kad iskažemo svoj identitet. Ugrožen je naš tjelesni integritet, a u konačnici i naše pravo na život."

Kao glavne uzroke problema nevidljivosti LGBTIQ osoba u bosanskohercegovačkom društvu evidentiraju sveprisutnu homo/bi/transfobiju, patrijarhat, seksizam, neravnopravnost spolova, kao i nedovoljnu zainteresiranost institucija da se aktivno bave suzbijanjem nasilja i neravnopravnosti.


Ima izać

Na čelu povorke, noseći transparent sa natpisom "Ima izać", ponosno je koračao i Mirza Halilčević, novinar i aktivist iz Sarajeva, koji kaže da je ovo iznimno važan korak ka realizaciji prava LGBTIQ populacije, naglašavajući da je to tek početak odlučnije borbe za prava ove zajednice.

"Pitanje je - da li je ovo sloboda, ili tek naša želja za slobodom? Da se razumijemo, sigurnost nije kad mene čuva policija dok se zalažem za svoja prava. Razumijem okolnost u kojima živimo, ali budući da ovdje govorimo o slobodi, podrazumijevamo u tom smislu slobodu govora, koju neće morati garantirati kordon specijalaca", kaže Halilčević.

Unatoč svim pokušajima da se prva Povorka ponosa onemogući, ona je održana pod sloganom #Imaizać, obojivši Titovu ulicu duginim bojama, demonstrirajući da Sarajevo i Bosna i Hercegovina mogu i moraju drugačije


Pored svega, Mirza ne može sakriti uzbuđenje: "Preplavljen sam emocijama. Bitno je, da se ljudi vežu, upoznaju, da razmjenjuju mišljenja, da postoji dijalog, i to na nivou običnih ljudkih sudbina. Kad se sve te politike identiteta razbistre, ostajemo samo mi, obični ljudi - a tu ubrajam i kontraprosvjednike - upućeni jedni na druge, jer smo svi mi crveni ispod kože i jednako ranjivi. Nadam se da će ova povorka biti povod za početak jedne ozbiljne rasprave i javnog dijaloga. Sada je važno da smo iz Sarajeva u svijet poslali jednu divnu sliku običnih ljudi i jednog ozbiljnog političkog protesta, kao osnove za budući dijalog."


Svi smo mi žrtve

Povorka u Sarajevu je najavljena pet mjeseci ranije, kako bi vlasti imale vremena da se pripreme. Iskustvo prvog Sarajevo Queer festivala 2008, kao i "krvave" Merlinke 2014. godine, nalagalo je da se organizaciji prve bh. povorke ponosa pristupi krajnje ozbiljno. Bilo je potrebno da prođe više od deset godina, kao i uklanjanje desničarske koalicije, predvođene SDA-om, sa čela sarajevskog kantona, kako bi se uopće stekli uvjeti da se mirnim prosvjednim maršom diskriminaciji, šovinizmu, te inim drugim -izmima, odlučno kaže - ne!

Povorka ponosa je jedan od najvažnijih i najutjecajnijih aktivističkih događaja, koji je kroz istoriju održavanja u regiji i svijetu pokazao da mnogo brže čini pozitivne promjene i doprinosi kvalitetnijem životu LGBTIQ osoba. Ljubljana je prva na Balkanu ugostila Povorku ponosa, još 2001. godine.

"Uskraćeni su nam sigurni prostori za razgovor, upoznavanje, druženje i život. Suočavamo se s neprihvaćanjem i strahom. Prisiljeni smo na skrivanje kako ne bismo bili izloženi diskriminaciji, uvredama, otkazu, odbacivanju u porodici, na radnom mjestu, u svom okruženju. Izloženi smo verbalnom, psihičkom i fizičkom nasilju svaki put kad iskažemo svoj identitet. Ugrožen je naš tjelesni integritet, a u konačnici i naše pravo na život."


Globalno gledano, Bosna i Hercegovina u tom smislu kasni još i više, jer će iduće godine, 28. juna, prva svjetska povorka ponosa, održana u New Yorku, proslaviti pedesetu obljetnicu. Danas su povorke ponosa diljem razvijenog svijeta masovni događaji, festivali i karnevali, koji okupljaju stotine hiljada učesnica i učesnika, i koji nerijetko znaju trajati i po više sedmica.

Jedna učesnica povorke, koju ćemo za potrebe ovog teksta zvati Fatima, reče da ne zamjera kontraprosvjednicima zbog njihovih okupljanja, jer, kako kaže - i oni imaju pravo iskazati svoje mišljenje. "Poručila bih im da krive sistem koji im nije pružio dovoljno edukacije, te da se i oni, kao i mi koji se borimo za vlastitu slobodu, sutra moraju izboriti za svoju slobodu, čemu ću se, ako treba, i ja rado priključiti", kaže Fatima i dodaje:

"Voljela bih samo da im kažem da ne zaborave da smo svi mi - i oni koji danas šetaju, i oni koji se ovoj šetnji protive, kao i oni koji su prema svemu ovome indiferentni - žrtve ovog političkog sistema, i da smo jedino u tome trenutno jednaki i ravnopravni. Protiv toga se trebamo i moramo boriti."