A to – veli novinar – »zvuči nevjerojatno, jer je upravo Crkva jedan od snažnih integrativnih dijelova društva«.


Novinaru Večernjaka, dakle, nevjerojatno zvuče reakcije na Miklenićev tekst, a ne ono što ih je izazvalo. Jer ima biti da Crkva, čak i kada preko kaptolskoga glasila dijeli građane Hrvatske na »lijepe naše« i na »orjunaše«, ostaje »jedan od snažnih integrativnih dijelova društva«. A koga to Crkva u ovom društvu pokušava integrirati i protiv koga je ta snažna integracija usmjerena, moglo se pročitati i u spomenutom uvodniku Glasa Koncila, gdje su »destruktivnim antihrvatskim snagama« koje »megamanipuliraju« navijačkim osjećajima i strastima de facto proglašene aktualne hrvatske vlasti i »njihove medijske produžene ruke«, te stranka i politička opcija kojoj pripada splitski gradonačelnik.


Pritom su svim tim neimenovanim milanovićima, josipovićima i baldasarima pripisane takve sposobnosti da je prava sreća što nitko od njih, barem deklarativno, ne vjeruje ni u Boga ni u Crkvu ni u Glas Koncila, jer bi u protivnom – čitajući što o njihovim nadnaravnim moćima misli velečasni Miklenić – mogli utripati da su ne samo državnici u rangu Broza, ustavotvorci Kardeljevih kapaciteta i nacionalni pomiritelji kalibra Franje Tuđmana, već i mnogo više od toga. U najmanju ruku – Batman, Spiderman i Superman.


Konstruktor te teorije orjunaške urote – koja se silno svidjela i Zdravku Mamiću kao još jednom samoizvikanom simbolu »integrativnog hrvatstva« – u intervjuu Večernjem listu veli da u njegovome tekstu »jednostavno nema optužbe da su prosvjednici orjunaši«, da on takvo što »nikada ne bi napisao«, ali se, eto, dogodilo da je »ta optužba, nažalost, medijski proizvoljno iskonstruirana i nametnuta javnome mnijenju«.


Najednom velečasni Miklenić otkriva da je »na splitskom prosvjedu bila najveća većina dobronamjernih ljudi, dobrih domoljuba, čak i dobrih vjernika«, kao da ih je u međuvremenu sve osobno ispovjedio, te tvrdi da su »oni došli s plemenitim navijačkim ciljem«. No, unatoč dobronamjernosti velike većine sudionika navijačkoga skupa na Rivi, njemu se – samo na osnovu činjenice da se takav prosvjed dogodio – čini logičnim zaključiti da »postoje snage koje su željele da se fokus javnosti odvraća od bitnih problema«, jerbo je »vještina onih koji manipuliraju upravo u tome da oni koji su izmanipulirani to i ne primijete, da toga nisu ni svjesni«.


Po toj bi Miklenićevoj logici, navijačima Hajduka koji naivno vjeruju da su ustali »kontra sili, kontra mraku« trebala biti em čast em utjeha što im je s Kaptola poručeno da ih se ne drži »orjunašima« koji rade na »produbljivanju jaza između hrvatskoga sjevera i juga«, nego dobrohotnim bedacima koji nisu u stanju ni naslutiti da se njima bezočno manipulira u cilju obnove Jugoslavije.


A u tu obnovu i u tu Jugoslaviju naši crkveni velikodostojnici, čini se, vjeruju dublje i iskrenije nego u postojanje Boga Oca Svemogućega, Stvoritelja Neba i Zemlje, toliko duboko i toliko iskreno da sve ozbiljnije mislim kako se oni za svoju pastirsku službu ne nadahnjuju Svetim Pismom nego opskurnim i ilegalno tiskanim brošurama koje počinju rečenicom »U početku bijaše AVNOJ…« i u kojima se Kraljevstvo Božje ne ostvaruje u nebeskom Jeruzalemu već u zemaljskom Jajcu.


Ali nije samo Jugoslavija kaptolska Muza, već je to – vjerovali ili ne – i komunizam. I to upravo onaj komunizam kojega naši duhovnici u pravilu nazivaju zločinačkim. Jer kada na primjedbu Večernjakova novinara da se »Crkvi, tj. njezinu vodstvu često predbacuje da nije dovoljno socijalno osjetljivo«, velečasni Miklenić odgovori: »Pošteno je reći da nitko od bolje i srednje stojećih hrvatskih građana nije dovoljno socijalno osjetljiv dok god ima u Hrvatskoj oko 800 tisuća ljudi koji žive ispod praga siromaštva.« – e tada se pošten čovjek, Hrvat i katolik, domoljub, bogoljub i čovjekoljub mora zapitati: koliko je daleko dan kada će Kaptol u ime prezrenih na svijetu otvoreno pozvati na obračun s tim ikako stojećim građanima, s tim klasnim neprijateljima, s tim kulacima?


Tekst prenosimo s portala Novoga lista