Jugoslavenska prošlost Slovenije vidljiva je odmah pri prvim susretima s ljudima – srpsko-hrvatsko-bosanski jezik (s-h-b) nisam imao potrebe mijenjati ni u kakvoj vrsti konverzacije, svi ga savršeno razumiju. Čak ni mladima ne predstavlja problem. Izlazeći iz trgovine dočekao me je jedan mladić pitajući me nešto na slovenskom, na što sam mu svojim jezikom odgovorio da ne razumijem. „Nema problema“, reče, „pričam ja bosanski. Imaš li euro-dva, treba mi da jedem, nisam cijeli dan jeo. Molim te“, reče mi i pokazavši mi križ doda „evo i ja sam Srbin, može samo euro“. Udijelio sam mu, ipak je iznio prejake argumente. Spominjem ovaj događaj iz dva razloga. Prvo, zato što me podsjetio odmah da se Ljubljana ne razlikuje previše od Sarajeva, Beograda i drugih tranzicijskih jugoslavenskih gradova, kazalo mi je da je to također grad u kojem džeparoši, prevaranti i narkomani vrebaju svakoga tko im je „sumnjiv“ ili nije „odavde“ da zatraže koju paru. Navike takve jedne subkulture iste su svugdje, evropske integracije tu ništa ne pomažu. Drugo, pokazalo mi je i da Slovenci svih društvenih slojeva poznaju Bosance u dušu. Ipak nas je puno kod njih. Po čemu je spomenuti mladić znao da sam Bosanac pa je tako samouvjereno i sigurno rekao „pričam ja bosanski“ – mogao sam biti iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore… Možda zbog naglaska, ili pak zbog mojeg “bontona“ u skladu s kojim mu nisam rekao „Izvinite, ne razumijem slovenski“, nego sam jednostavno i lišeno bilo kakve usiljene uljudnosti kazao „Ne znam ti ja slovenski, idem“.

U odnosu na Sarajevo u kojem zadnjih godina prebivam, moram priznati da je Ljubljana ljepša. Utopljena u zelenilo, u svoj jednostavniji i opušteniji život, obavijena glazbom uličnih muzikanata (u Sarajevu još nisam vidio violine na ulici),  s manje gužve, s kraćim radnim vremenom i većim standardom od nas, Ljubljana me se dojmila kao lijepi i za življenje ugodni gradić. Po svemu me podsjetila na Novi Sad, no ipak nije lijepa i atraktivna kao on. Statue i fontane viđam na svakom koraku, ulice su sređene i vidi se da građani praktično vole svoj grad – ne kao mi, koji svoje krajolike i gradove iz silne ljubavi zagađujemo na svaki mogući način, kojih baš briga za nečim što je zajedničko.

Odmarajući se u jednom od mnoštva sređenih zelenih parkova, čuo sam sa susjedne klupe priču na čistom s-h-b jeziku, priču o plaćama i životu, o tome kako se živi otkad se došlo u Sloveniju. O tome sam osobno pričao s jednim Zvorničaninom, bosanskim radnikom koji proklinje Sloveniju što ga je ostavila bez posla i obespravila – nije svima dobro koji su došli u ovu obećanu evropskounijsku zemlju, puno je onih koje je neoliberalni kapitalistički sistem pogazio, kojima je oduzeo čak i ljudsko dostojanstvo. Razgovarajući s njim, sjetio sam se Horkheimerovih riječi da 'tko ne želi govoriti o kapitalizmu, neka šuti i o fašizmu'. I još jednom ih potvrdio.

Pred jednom radnjom (kladionica, kafana - što već bilo) zaustavio me čovjek da mu kažem jedan broj za loto. Kazujući mu sretni broj 17, bacio sam oko na suprotni zid i ugledao sliku Josipa Broza Tita. Izgleda da opet nikakve euroatlantske integracije kod nekih ljudi ne mogu izbrisati sjećanje na nekadašnja vremena, za koja tvrde da su im bila bolja pa makar bile manje plaće, makar ne smjedoše svašta pričati i makar moraše vjerovati u samoproglašenog boga koji hoda po zemlji. Možda još postoje ljudi koji žale za vremenom kad je narod slovenski, hrvatski, srpski, muslimanski, makedonski, crnogorski živio u jednoj državi. Spreman sam da žalim skupa s njima iako takvo što nisam imao prilike proživjeti. Prošavši naše zemlje od Makedonije do Slovenije, od Dalmacije do Vojvodine, shvatio sam da smo mi svi zapravo jedan narod – neka govori tko što hoće, ali ja ne želim među nama praviti razliku. Jezičke, etničke, kulturološke razlike ili ne postoje ili su lako savladljive – umjetno proizvedeni sukobi generirani od vladajućih aristokratskih klasa, čija se lagodna egzistencija temelji na proizvodnji sukoba među ljudima, moraju biti uklonjeni i nadiđeni. U suprotnom ćemo nastaviti biti ovo što smo i dosad: ne-samoodržive kolonije evropskih bankarskih i inih korporacija koja uzimaju najbolje od nas i proizvode u nama čak osjećaj zahvalnosti prema njima što nam daju ostatke.

Možda previše idealiziram oko toga, da se vratim još malo u grad. Šetajući ka Prešernovu trgu, prvo sam se nasmijao pa onda zgrozio natpisom na trgovini Pasji glamur: Visoka moda za urbane pse! Pokvareni duh kapitalizma i liberalizma koji životinjama pridaje veću pažnju nego ljudima, koji ubija djecu a promovira urbanost i  glamur pasa, proširio se izgleda i na Sloveniju – kako drukčije shvatiti da se u centru grada nalazi ovakva radnja i da gradom mnoštvo žena umjesto djece voda pse. Na Prešernovom trgu okupili se ljudi oko izloženih starih automobila, a na obližnjem mostu srećem mladi par koji simbolično katanči svoju ljubav ispisujući imena na jedan od katanaca prikačenih na ogradu mosta. Usprkos svojoj razočaranosti “pasjim glamurom“ i sličnim pojavama, ipak konstatiram da je u gradu lijepih mjesta na svakom koraku. Posjetio sam i nekoliko crkvi, o ponosu pripadanja Evropskoj uniji svjedoči i zastava EU ispred puno njih. Neka još malo o ovome gradu pričaju snimljene fotografije; iako nisu do kraja reprezentativne (jer za snimak većeg dijela grada treba otići na tvrđavu iznad), možda govore više od mojih rečenica.

Iako smo već u nedjelju krenuli natrag u svoju trošnu, kaotičnu i umiruću Bosnu, ovo udisanje drukčijeg, ugodnijeg  i svježijeg zraka u slovenskoj prestolnici dat će nam energije za bar nekoliko dana konfliktnog bosanskog života.

{gallery}Ljubljana2011{/gallery}