Raduško jezero
Jezero je zasebna vodena površina, obično slatkovodna, smještena u više ili manje dubokoj udolini, koju pune podzemne rijeke ili potoci. Obično ih dijelimo prema podrijetlu na tektonska jezera, vulkanska jezera i ledenjačka jezera, znači prema uzroku stvaranja udubljenjâ koja su se napunila vodom.
Priroda je u svojoj jednostavnoj istini veća i ljepša
od bilo koje tvorevine ljudskih ruku,
od svih iluzija ljudskog duha.
Julius Robert Mayer
Jezero je zasebna vodena površina, obično slatkovodna, smještena u više ili manje dubokoj udolini, koju pune podzemne rijeke ili potoci. Obično ih dijelimo prema podrijetlu na tektonska jezera, vulkanska jezera i ledenjačka jezera, znači premauzroku stvaranja udubljenjâ koja su se napunila vodom. U stvaranju jezera sudjeluju različiti prirodni čimbenici: ledenjaci, potresi, odroni, eksplozije vulkana i masa rastopljene lave, prekidajući normalan tok rijeke ili stvarajući bazen, u kojem se voda prirodnim putem sakupljala.
Ledenjačka jezera su nastala u udubinama stvorenim erozivnim djelovanjem davnih ledenjaka. Ledenjaci su imali veliku erozivnu moć i uspijevali su udubiti i najčvršće stijene stvarajući doline u kojima će se smjestiti voda kad se ledenjak otopi, iza sebe ostavlja jednu ili više kotlina koje će se možda poslije napuniti vodom. Jedno od takvih jezera nalazi se na planini Raduši, tzv. Raduško jezero, koje je kao i cijela Europa svoj današnji izgled dobilo tek poslije zadnjeg ledenog doba. A zadnje ledeno doba, gledajući evolucijski, i nije završilo tako davno, tek prije 12 000 godina, a karakterizira ga povećanje temperature i povlačenje ledenjaka i ledenih pokrova. Tada se led povukao u svoje sadašnje granice i formirali su se klimatsko-vegetacijski pojasevi kakve danas poznajemo. Nakon pleistocena nastupio je holocen u kojem živimo i mi danas.
Danas, dvanaest tisućljeća poslije zadnjeg ledenog doba, Raduško jezero još uvijek prkosi, prkosi vremenu i čovjeku. U njemu je ispisana povijest ljudi koji su ovisili o njemu, jer je jezero nekada, i sve do nedavno, bilo glavni izvor vode za domaće životinje zahumskog kraja. Sve do zadnjeg rata vodu iz ovog jezera koristila su mnoga goveda i ovce sa Zahuma. Rat je došao i sa sobom prekinuo dugu tradiciju Raduških „srida“, kako se u ovom kraju nazivala velika skupina goveda i konja koji su bili na ispaši na ovoj planini. Ne samo da je prekinuta tradicija, prekinuti su odnosi čovjeka prema prirodi, zaboravljena je važnost ove Raduške ljepotice koju će možda nekada ponovno okruživati ovce, goveda ili konji da ne ostanu žedni. Čovjek je danas žedan onoga što je donio kapitalistički sustav, žedan je imutka i svoje veličine, žedan je igre s prirodom, želi sebe staviti kao vrhovnog gospodara, kao onoga koji će određivati i po svojem nahođenju prekrajati ono što se tisućljećima stvaralo. Tako prvi negativni utjecaj na ovo jezero imali su oni koji nisu ni bili svjesni kada su to radili, koji su koristili humus oko jezera da bi nasuli ratne bunkere početkom devedesetih na Raduši. Naravno, nemam ništa protiv pravljenja bunkera i obrane svoje domovine, ali je i tada trebalo voditi računa o tome da će jednoga dana rat stati kao i svi drugi prije, da će priroda ostati, a čovjek na kraju otići. Zbog uklanjanja humusa s jedne strane jezera ostao je goli vapnenac, trapošljiva stijena koja upija vodu koja bi trebala u proljeće zbog naglog topljenja snijega iz smetova doći do jezera. Zato je danas razina jezera za gotovo jedan metar manje od one razine koju je imalo prije rata. Radi se o dijelu prirode pred kojim stoji budućnost – budućnost opstanka ili umiranja. Naime, od 2009. godine rađena je nekakva tzv. studija od uređenju jezera. Ne znam tko je tu studiju radio, ali znam da, ako se studija prenese u cijelosti, bit će to katastrofa za prirodu, ekocid. Federalno ministarstvo okoliša i turizma je u dva navrata dobrano potpomoglo ovaj zločin nad prirodom koji se još uvijek implementira. Potpomogli su nešto što je protuprirodno, a deklarativno u svrhu očuvanja prirode. Prva faza projekta je završena, teška mehanizacija je odradila svoje u uređivanju po obodu jezera. Druga faza, kako kaže „struka“ (kvaziintelektualci), kreće uskoro, s čišćenjem podvodnog mulja. Svima iole pismenima, ali i onim drugima, mora biti jasno da će, ako se to dogodi, umrijeti ovaj dio prirode, fauna i flora koja još u cijelosti nije ni istražena. Kako tvrdi jedan od organizatora uređivanja jezera, tu žive životinje kojih nema nigdje drugdje u BiH, pa pitanje je zašto se onda radi ovaj ekocid- je li opet u svrhu „nacionalnih interesa“?
Trebali bismo se potruditi da zaštitimo ovaj živi svijet, koji je već u Europi zaštićen, kao što su: vodenjaci (mrmoljak, triton) (Triturus) koji žive u ovom jezeru ili pijavice (Hirudinea) , ali i mnogi drugi vodozemci i različite vrste vretenaca ili vilinski konjici (Odonata), koji su opstali i preživjeli sve nedaće koje su zadesile ove krajeve kroz njihovu mukotrpnu povijest. U proljeće poslije otapanja leda na jezeru nastaju crvene prevlake, zbog umnožavanja fitoplanktona. Možda se među njima kriju i nove vrste, što je pitanje koje treba odraditi struka, a nikako ne “elita” koja sjedi po uredima i uživa u neradu.
Nadam se da će prestati ovaj vid sufinanciranja, da će se netko kome je stalo do očuvanja prirode potruditi da je ostavimo i generacijama poslije nas, kao što su je i naši preci ostavili nama, čistu i očuvanu.
U nadi za bolje sutra, pozdravlja Vas fauna Raduškog jezera, koja još uvijek u hibernaciji čeka otapanje ledenog pokrova.
Ilija Šarčević