Rat i politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića uzroci su odlaska Hrvata iz Sarajeva

Sarajevskog Hrvata D.M. i njegove roditelje rat je zatekao u stanu u sarajevskom naselju Grbavica. „Sve se promijenilo 2. maja 1992. godine dolaskom stotina vojnika Republike Srpske (RS) na Grbavicu. U tom dijelu okupiranog Sarajeva Hrvati su dijelili istu sudbinu sa Bošnjacima, što znači da im je bio namijenjen radni vod. Biti u radnom vodu značilo je kopati rovove i praviti bunkere na prvoj liniji ratišta, a tu su mnogi ubijeni. Vrijeđanje i fizičko maltretiranje bila je gotovo svakodnevna pojava koju su Bošnjaci i Hrvati mogli osjetiti na svojoj koži“, kaže D.M.

„Upadanje srpskih vojnika u stanove pod izgovorom da su Hrvati i Bošnjaci davali svjetlosne signale Armiji BiH također je bila uobičajena pojava na Grbavici, a u većini slučajeva cilj toga je bio pljačka i silovanje. Strah je bio velik u to vrijeme“, kaže D.M. D.M., koji danas živi u jednoj zapadnoevropskoj zemlji, ne zna da li bi preživio „grbavičku golgotu“ da nije bilo komšije Srbina koji mu je napravio lažne papire sa kojima je izašao iz Grbavice.

O broju Hrvata u Sarajevu postoje samo procjene

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Sarajevu je živjelo 34.873 Hrvata, odnosno 6,61 posto od ukupnog broja stanovnika. Međutim, popisa nije bilo od 1991., pa je danas teško utvrditi broj Hrvata u Sarajevu. Prema različitim procjenama, u Sarajevu danas živi između 14.000 i 20.000 Hrvata.

„Statistički podaci Katoličke crkve kazuju da danas u Sarajevu ima oko 13.000 Hrvata, no taj bi broj mogao biti i veći jer se računa da u ovom gradu ima i onih Hrvata koji nisu povezani sa crkvom“, kaže za Deutsche Welle predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) fra Luka Markešić.

Rat, Milošević, Tuđman....

„Rat je glavni uzrok smanjenju broja Hrvata u Sarajevu, a uzroci rata su poznati. To je politika izražena u scenariju podjele BiH, ali i podjele Sarajeva. Scenarij je izvođen prema volji Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Plan je podrazumijevao i iseljenje Hrvata iz Sarajeva, a jedan od izvršitelja tog plana bio je Mate Boban. On je, zajedno sa Radovanom Karadžićem, planirao i praktično izvodio iseljavanje Hrvata iz glavnog grada BiH. Slao im je proglase da izađu iz Sarajeva, ali i autobuse kako bi im olakšao taj posao. U jednoj takvoj ratnoj psihozi, u uslovima svakodnevnog granatiranja, snajperske vatre, izglađivanja stanovnika Sarajeva, ljudi su jednostavno željeli izaći iz grada“, kaže fra Luka Markešić.

Da li su vlasti mogle učiniti više?

No, da li su legalne strukture vlasti tadašnje Republike BiH, ali i vlasti u Sarajevu, mogle učiniti više kako bi se spriječio ili barem smanjio odlazak Hrvata iz Sarajeva?

Fra Luka Markešić ne poriče da je bilo pojedinačnih slučajeva pritisaka, pa i ubistava Hrvata u opkoljenom Sarajevu.

„Poznat je slučaj Cace (bivšeg komandanta 10. brigade Armije BiH Mušana Topalovića) što je svakako uticalo na opredjeljenje pojedinih da napuste Sarajevo, ali politika zvaničnih organa vlasti tadašnje Republike BiH nije bila politika progona“, kaže fra Luka Markešić.

Međutim, pojedinačnih slučajeva fizičkog maltretiranja je bilo, a o jednom od njih svjedoči sarajevski Hrvat Darko Rukavina koji je tokom rata bio u dijelu Sarajeva pod kontrolom Armije BiH.

Rukavina kaže da na njega lično nije bilo pritisaka, ali jeste na njegovog sina, pripadnika sarajevskog Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) pod komandom Armije BiH.

„Zatekao se na mjestu gdje je bilo malo veselije. Naišla je jedna ekipa iz Armije BiH, ne naročito vesela jer je imala gubitke na ratištu. Mog sina i još šestoricu pripadnika HVO-a tukli su tri dana, a do mene su stizale i informacije da ih vode na strijeljanje. Moj sin je tada progutao krunicu, ali on danas ne želi pričati o tome“, kaže Rukavina.

Razmišljanje o odlasku

Rukavina, ton-majstor nekadašnje Radio-televizije BiH (bivša TV Sarajevo), danas je penzioner i razmišlja o odlasku iz glavnog grada BiH. Ima osjećaj da je „građanin nižeg reda“. „Prođe tri, četiri pa i do pet dana da na ulici ne sretnem nikog poznatog, nikoga kome bih mogao reći dobar dan, kako ste... U Sarajevu više gotovo da nema pravih Sarajlija, a mnogi koji su došli ne znaju reda, tako da nemam s kim stati ni popričati. To mi, brate, ne odgovara. Zbog toga i zbog vrlo loše materijalne situacije razmišljam o odlasku iz Sarajeva“, kaže Darko Rukavina.

U HDZ-u ne žele da govore na ovu temu

Politički predstavnici Hrvata u BiH, koji za sebe znaju reći da su jedini legitimni predstavnici ovog naroda, dakle lideri Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH i HDZ-a 1990, nisu bili u prilici govoriti o promjeni etničke slike slike Sarajeva. Na naše pitanje koga smatra odgovornim za odlazak Hrvata iz glavnog grada BiH tokom i poslije rata, predsjednik HDZ-a 1990 Božo Ljubić kratko je odgovorio; „Nisam ja jedini legitimni predstavnik Hrvata“.

Zvonko Jurišić: I politika Zagreba je bila loša po Hrvate

Predsjednik Hrvatske stranke prava (HSP) BiH Zvonko Jurišić smatra da razloge odlaska Hrvata iz Sarajeva treba tražiti u „strašnim ratnim razaranjima i pozivu aktuelne hrvatske politike iz devedesetih godina Hrvatima da napuste Sarajevo, što je bio poguban potez za Hrvate“.

Predsjednik HSP-a BiH misli da bi i aktuelna politika u Sarajevu trebala imati više senzibiliteta ukoliko želi poboljšati materijalni položaj sarajevskih Hrvata, pa i stvoriti uslove za njihov povratak. „U institucijama države, kantona, općina i javnim preduzećima bi trebala biti zadovoljena nacionalna zastupljenost proporcionalna popisu stanovništva iz 1991. godine. Podaci za Sarajevo su poražavajući. Znam da će odmah biti poređenja sa Mostarom, Stocem ili Čapljinom, ali Sarajevo je glavni grad BiH i treba napraviti korak dalje u odnosu na manje gradove, biti primjer ostalim gradovima u BiH“, kaže Jurišić.

Autor: Samir Huseinović, Sarajevo | dw.de