Jaki su i hrabri kad su u krdu

Proteklih dana nekoliko medija koji baštine ustašoidnu i matebobanovsku ideologiju, lociranih na prostoru od Makljena do Vinjana Gornjih, a svoj obol dao je i šampion na tom polju - Dnevno.hr, raspisalo se o temama u rasponu od bosanskog bana Tvrtka do reakcija na tekstove s portala Prometej.ba. Meta su im bili „izdajnici hrvatskog naroda“, „crveni fratri“, „sarajevski poltroni“, ble-ble-ble, a prozivani su i neki suradnici našeg portala. Svaki od tih tekstova sam za sebe predstavlja toliku katastrofu, zloćudnost i glupost po svakom pogledu, da ga je bolje zaobići radi mentalne higijene. Naravno, ne pada nam na pamet da bilo kojem od tih tekstova i bilo kome od tih autora s intelektualnog i moralnog dna društva, posvetimo ozbiljniju pažnju. Nećemo im učiniti tu čast da ulazimo u polemiku s njima. Umjesto toga, da bismo razumjeli zašto ih toliko mnogo ljudi podržava, objavljujemo ponovo riječi Dietricha Bonhoeffera, njemačkog protestantskog svećenika i teologa, od 1931. borca protiv nacizma, jednog od osnivača Ispovjedne Crkve, kršćanskog pokreta otpora nacizmu, koji je po Hitlerovoj zapovijedi 8. travnja 1945. osuđen na smrt vješanjem.


O gluposti

„Glupost je opasniji neprijatelj od zla. Protiv zla možemo prosvjedovati, možemo ga raskrinkati, možemo ga, ako treba, silom spriječiti; zlo nosi uvijek u sebi klicu vlastitog raspadanja, jer ostavlja u čovjeku barem nevoljkost.

Protiv gluposti smo bespomoćni. Ni prosvjedima ni silom ne da se tu ništa učiniti; razlozi tu ne vrijede; činjenicama koje protuslove vlastitoj predrasudi jednostavno ne treba vjerovati. U takvim slučajevima i glupan postaje kritičar. Pa iako su činjenice neizbježne, mogu se jednostavno zaobići kao beznačajni pojedinačni slučajevi. Pri tom je glupan za razliku od zla čovjeka sobom do kraja zadovoljan; on postaje dapače opasan, jer se lako razdraži i prelazi u napad. Zbog toga je potrebno više opreznosti pred glupanom nego pred zlim čovjekom. Nikad više nećemo pokušavati razlozima uvjeriti glupana; to je besmisleno i opasno.

Da bismo znali kako s glupošću izići na kraj, moramo nastojati shvatiti njezinu bit. Jedno je sigurno, ona u biti nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Postoje ljudi izvanredno gipka intelekta koji su glupi, i ljudi veoma troma intelekta koji su sve drugo prije nego glupi. To sa zaprepaštenjem otkrivamo u nekim situacijama. Pri tom se manje dobiva dojam da bi glupost bila neki prirođeni defekt, nego, naprotiv, da u određenim prilikama ljudi postanu glupi, odnosno da se daju učiniti glupima. Opažamo, nadalje, da ljudi koji žive odijeljeno i samotno rjeđe pokazuju taj defekt negoli ljudi i grupe ljudi koji su skloni i osuđeni da žive u društvu. Tako izgleda da je glupost možda manje psihološki, a više sociološki problem. Ona je posebni oblik djelovanja povijesnih situacija na čovjeka, psihološka nuspojava određenih vanjskih prilika. Kad bolje promatramo stvar, opažamo da svaki jači razvoj izvanjske moći, bilo političke bilo religiozne naravi, udara glupošću velik broj ljudi. Čini se dapače da je to sociološko-psihološki zakon. Moć jednih ima potrebu za glupošću drugih. Pri tom se ne radi o tom da bi neke određene – dakle možda intelektualne - moći iznenada zakržljale i nestale, nego da pod prejakim dojmom razvoja moći čovjek gubi svoju nutarnju samostalnost te se – više ili manje nesvjesno – odriče vlastitog odnosa prema određenim situacijama. To što je glupan često puta tvrdoglav ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da uopće nemamo posla s njim samim, njim osobno, nego s krilaticama i parolama koje su njime ovladane. On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrijebljen, zlostavljan u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske upotrebe. Tako će ljudi zauvijek moći biti osuđivani na propast.

Stoga je sasvim jasno da se glupost ne može nadvladati poučavanjem, već jedino oslobađanjem. Pri tome se moramo pomiriti s time da je pravo nutarnje oslobođenje u najvećem broju slučajeva moguće tek onda kad se dogodi vanjsko oslobođenje; sve dotle morat ćemo odustati od svih pokušaja da uvjerimo glupaka. Zato se u takvim prilikama uzalud mučimo kako bismo saznali što zapravo „narod“ misli, stoga je to pitanje tako suvišno za one koji odgovorno misle i rade. [...]

Uostalom, ove misli o gluposti ipak su donekle i utješne. One nam ne dopuštaju da većinu ljudi držimo u svim prilikama glupim. Doista će sve ovisiti o tome da li vlastodršci više uspjeha vide za sebe od gluposti ili od unutarnje samostalnosti i razboritosti ljudi.“

Prometej.ba/F.Š.

(Bonhoefferov tekst s njemačkog preveo Tomislav Ivančić, a objavljen je u knjizi Otpor i predanje)