U samo četiri mjeseca revolucionarnog terora giljotinom je smaknuto 4000 ljudi. Među najuglednijim „korisnicima“ giljotine su kralj Luj XVI i njegova žena, ail i Robespierre. Posljednja upotreba giljotine bila je, vjerovali ili ne, prije manje od četrdeset godina: 10 rujna 1977. Posljednja žrtva giljotine bio je Hamid Djandoubi.

Ideju o uvođenju giljotine iznio je dr. Joseph-Ignace Guillotin, liječnik i zastupnik u francuskoj narodnoj skupštini, predloživši ovu napravu kao humaniji način egzekucije (u usporedbi s kotačem za mučenje koji je dotada korišten, giljotina je bila humano dostignuće). Međutim, on nije dizajnirao napravu kao što se često misli, to su učinili glavni krvnik Francuske Charles-Henri Sanson i njemački proizvođač klavikorda Tobias Schmidt. Niti je giljotina bila ekskluzivno francuska tekovina: njome se služilo i u Italiji, Škotskoj, Njemačkoj, Belgiji, Švedskoj, te u bivšim francuskim kolonijama u Indokini, na nekim mjestima čak i do u prvu polovicu 20.stoljeća. Npr. u nacističkoj je Njemačkoj čak 16.500 zarobljenika pogubljeno giljotinom.

Javna smaknuća giljotinom u doba Francuske revolucije bila su izuzetno dobro posjećena i popularna. Čak su dijeljeni leci s programima na kojima su bila imena kandidata za pogubljenje i organizirane su neke vrste zabavnih aktivnosti prije pogubljenja. Pogubljenju Luja XVI na Trgu revolucije 21. siječnja 1793. prisustvovalo je dvadesetak tisuća ljudi. Zadnje javno pogubljenje bilo je pogubljenje Eugena Weidmanna, osuđenog za šest ubojstava.

Po mnogočemu je revolucionarni teror jakobinaca bio pretečom najmračnijih diktatura 20. stoljeća. Nakon što je u travnju 1793. revolucionarni Komitet javnog spasa uspostavio diktaturu, kreću masovna pogubljenja i borbe između revolucionarnih frakcija, u kojima je stradalo 40.000 ljudi u nepune dvije godine. Prevladala je Robespierreova frakcija, jakobinci (dobili ime po samostanu sv. Jakova u Parizu, gdje im je bilo sjedište), koja se zalagala za radikalna rješenja, čime počinje najtragičniji dio Francuske revolucije, poznat kao „jakobinski teror“.

Tada je donesen čitav set revolucionarnih zakona kojim je uspostavljena jakobinska diktatura. „Zakon o sumnjivima“ dopuštao je hapšenje ne samo građana osumnjičenih za izdaju, nego i onih neopredijeljenih i „intelektualno“ sumnjivih. Na osnovu novih zakona bilo je uhapšeno više od 800.000 osoba. Već početkom 1794, u 1200 pretrpanih zatvora bilo je smješteno 240.000 zatvorenika. Zatim je izglasan zakon po kojem se osuđenome oduzima pravo na branitelja. U Lyonu je nakon suđenja po kratkom postupku ubijeno na giljotini 2.000 osoba. U Nantesu je 6.000 zatvorenika lancima vezano na brodove i onda potopljeno u rijeci Loiri. U mjesec i pol dana na giljotini je pogubljeno 1400 žrtava. Zakonskom odredbom iz 10. lipnja 1794, smrtna se kazna proglašava kao jedina moguća. Novinari ekstremne ljevice neprestano se zalažu za što više smaknuća. Jakobinci su bili prvi koji su zločine i pogubljenja opravdavali „nacionalnim interesima“.

Seljaci se pod novom revolucionarnom vlašću isprva nisu provodili ništa bolje nego što su živjeli pod kraljem. Ponovno je bilo nasilnih novačenja za ratove koje je vodila nova vlast. Gerilske pobune seljaka i ratovanje iz zasjede održali su se još 30 godina poslije završetka revolucije. Pod vlašću jakobinaca ni građanima nije zasjalo sunce. Bez iskaznice o lojalnosti građani nisu mogli dobiti osnovne životne namirnice. A i kad bi namirnice dobili, postojala su ograničenja. Tako je npr. svaki Parižanin u doba jakobinaca imao pravo na 250 grama kruha.

Padom jakobinske diktature u srpnju 1794. problemi ne nestaju. U zemlji vlada katastrofalno stanje, razne se frakcije i dalje pokušavaju državnim udarima nametnuti na vlasti. Tek u listopadu 1795. pojavljuje se ličnost koja će ugušiti sve otpore starih apsolutističkih snaga i dokrajčiti borbu između revolucionarnih frakcija, a to je bio general Napoleon Bonaparte.

Marijan Oršolić/Prometej.ba