Nedavno je jedna kanadska firma u Pekingu započela prodaju svježeg kanadskog zraka. To je bila reakcija na enormnu količinu smoga u glavnom gradu Kine gdje su količine pojedinih štetnih i nedozvoljenih supstanci i do 20 puta prekoračivale dozvoljene granice. Nakon prvih 100-tinjak prodanih boca, interes za svježim zrakom je toliko skočio da se u firmi ozbiljno razmišljalo o otvaranju pravog biznisa.

Situacija u glavnom gradu BiH ipak je bolja nego u Pekingu, ali to baš i nije neki uspjeh. Disati punim plućima može se samo ako se ode iz Sarajeva, bilo na obližnje planine bilo u neki drugi, čisti dio zemlje. Nakon povratka iz čiste i vedre Rame u Sarajevo poslije blagdana, približavajući se gradu, primijetio sam dvije karakteristične pojave. Prva je da nakon ulaska u maglu, negdje oko Pazarića, raspoloženje eksponencijalno opada s porastom gustoće magle (i smoga), a druga je da smo nakon više od dva sata vožnje u tijesnom i pretrpanom autobusu uspjeli osjetiti upravo smrad koji je ušao unutra pri prvom otvaranju vrata.

Zašto se uvijek zimi u Sarajevu javlja smogom zasićena magla? Nekoliko je razloga za maglu. Prvi i osnovni vezan je za meteorološki fenomen zvan temperaturna inverzija. Radi se o odstupanju od pravila da temperatura s porastom visine opada. Javlja se uglavnom za dugotrajnih anticiklona kada je hladniji i teži zrak na najnižim dijelovima troposfere, a iznad njega se nalazi topli zrak pri čemu ne postoji oblikovanje zračnih struja prema gore. Turbulencije zraka se u blizini toplog zraka ponovo potiskuju prema dolje i ne ostvaruje se „čišćenje“ zraka. To je veliki problem u gradovima jer ovaj fenomen dakle onemogućava vertikalna i horizontalna strujanja zraka, tako da u ovom dijelu ostaju zarobljeni i svi produkti sagorijevanja (iz toplana, automobila, kućanstava…).

Drugi razlog je pozicioniranje Sarajeva u kotlinu koja je sa svih strana okružena dosta visokim planinama koje služe kao brana za strujanje zraka u mirnim vremenskim prilikama. Treći, mada ne znam koliko utjecajan, razlog je izgradnja visokih zgrada poput Al Shiddijeva SCC-a, na pravcu strujanja zraka. Postoji priča da je Austro-ugarska s dolaskom u BiH baš iz tog razloga uvela zabranu izgradnje visokih zgrada u tom području.

Zašto smog? Tri su osnovna izvora zagađenja zraka u Sarajevu. To su: toplane, automobili i kućanstva. (Industriju nećemo uzimati „za ozbiljno“.) U općoj neimaštini, ljudi koji imaju tu mogućnost u vlastitim kućanstvima u „peć“ ubacuju sve i svašta, od niskokvalitetnog uglja do guma i plastičnih masa (čije je paljenje u normalnim zemljama zakonom zabranjeno, čak postoje i posebna odlagališta otpada za gume).

2005. godine u Kantonu Sarajevo bilo je 87.445 registriranih vozila, od toga 76.090 putnih i 6.823 teretna. Istovremeno je prema procjenama godišnja emisija zagađujućih materija za putnička vozila bila sljedeća: 3.026 kg ugljikovog dioksida, 123 kg ugkljikovog monoksida (štetan za zdravlje), 15 kg spojeva CxHy, 14 spojeva NOx i 2 kg čestica (čađe). Jednostavnim množenjem dođe se do preko 230 tisuća tona CO2 i 9.360 tona otrovnog CO.

Dalje, ono što sam za vrijeme studiranja u Sarajevu primijetio jest prekomjerno i bespotrebno korištenje osobnih automobila umjesto gradskog prijevoza (koji opet nije bajan, ali o tome drugom prilikom). U većini automobila koji prođu ulicom vozi se jedna osoba, a istovremeno će na stanici stajati poluprazan autobus. Možda se tu radi i o našem balkanskom mentalitetu koji za posljedicu ima da je ljude, pogotovo odrasle muškarce, nekako stid voziti se u gradskom prijevozu ili – ne daj Bože – koristiti alternativna sredstva poput bicikla. Uzgred rečeno, vožnjom s vrha na dno grada može se primijetiti da se na novoizgrađenoj biciklističkoj stazi broj biciklista uvijek može izbrojati na prste ruku.

Kao ilustraciju zagađenja zraka vozilima poslužit ćemo se podacima o broju automobila u Kantonu Sarajevu iz 2005. godine i procjenama prosječne emisije određenih materija kao produkta procesa sagorijevanja goriva u motoru. Po zakonu o održanju mase, svo gorivo i zrak koji uđu u cilindre motora, nakon sagorijevanja moraju u nepromijenjenom iznosu mase biti izbačeni u okolinu. Uzevši u obzir da je za sagorijevanje jednog litra dizel goriva potrebno oko 14.5 kg zraka, jasno je koliko se onda materije izbaci u okolini.

Dakle, 2005. godine u Kantonu Sarajevo bilo je 87.445 registriranih vozila, od toga 76.090 putnih i 6.823 teretna. Istovremeno je prema procjenama godišnja emisija zagađujućih materija za putnička vozila bila sljedeća: 3.026 kg ugljikovog dioksida, 123 kg ugkljikovog monoksida (štetan za zdravlje), 15 kg spojeva CxHy, 14 spojeva NOx i 2 kg čestica (čađe). Jednostavnim množenjem dođe se do preko 230 tisuća tona CO2 i 9.360 tona otrovnog CO. Kod teretnih vozila emisija svih ovih materija, osim CO, je još i veća. Danas je ta emisija sigurno nešto manja, zbog razvoja motornih vozila, novijih vozila, i sve većih standarda koji se moraju zadovoljavati. Međutim, i po tim parametrima smo na europskom začelju. Dok se u Europi uvodi ili se već negdje uveo standard Euro 6 koji vozila moraju zadovoljavati, kod nas je na snazi tek Euro 3 kojeg opet veliki broj vozila ne ispunjava. Starosna struktura automobila je takva da smo na dnu Balkana. Vozimo automobile prosječne starosti 17 godina od kojih je čak 30.7 % starije od 20 godina. Prosječna starost automobila u EU je 8.6 godina.

Povećani ekološki standardi koje automobili moraju ispunjavati kompenzirani su porastom broja vozila. Tako je u KS-u početkom 2015. bilo 130.025 registriranih vozila!

Jasno je kakve je kakvoće zrak u gradu kada mjesec dana sve ove izduvne materije veoma sporo odlaze u atmosferu i dugo se zadržavaju na nekoliko stotina metara iznad tla. Naravno, nije Sarajevo jedini grad koji ima problem sa zagađenjem zraka. Samo je razlika u tome što se ovdje ništa ne poduzima na rješavanju problema. U Milanu je primjerice zabranjena upotreba automobila 28, 29. i 30. prosinca ove godine u cilju smanjenja koncentracije štetnih materija u zraku.

Budući da je dotaknuta tema emisije štetnih plinova, valja nešto reći i njihovim utjecajima na ekološke aspekte života na Zemlji, tj. na dva ključna problema: efekt staklenika i ozonske rupe.

Zašto je ozon bitan? Ozon je alotropska modifikacija kisika sa tri atoma u molekuli. Iako je količina ozona u atmosferi mala, njegova je važnost za život na Zemlji presudna. On sprječava prodiranje štetnog ultraljubičastog zračenja do Zemlje. Naime, djelovanjem ultraljubičastog zračenja molekule kisika se rastave i nastanu slobodni atomi kisika koji se mogu spojiti s drugim molekulama kisika i stvoriti ozon. Ozon ima svojstvo da apsorbira ultraljubičasto zračenje nakon čega se raspada na običnu molekulu kisika i atom kisika, te se tako omogućava fotokemijska ravnoteža u stvaranju i razaranju ozona. Ovi procesi se najintenzivnije odvijaju na 20-30 kilometara visine. Kao ilustraciju količine ozona u atmosferi, zamislimo da smo uzeli nasumično 10 milijuna molekula iz zraka. Među njima bi bilo približno 2 milijuna molekula kisika i svega 3 molekule ozona.

Smanjenje koncentracije ozona, posebno na polovima, zamijećeno je u drugoj polovici 20. stoljeća, a popraćeno je stvaranjem ozonskih rupa. Za to su prvenstveno odgovorni spojevi koji sadrže klor i brom, tj. freoni i haloni. Naime, ti spojevi su dosta nereaktivni u donjim slojevima atmosfere i uzdižu se do područja veće koncentracije ozona, gdje klor i brom nastali iz tih spojeva razaraju ozon. Jedan atom klora razori i do 10.000 molekula ozona prije nego prijeđe u više slojeve atmosfere. Treba napomenuti da plinovi nastali upotrebom automobila nemaju neki utjecaj na stvaranje ozonskih rupa. Jedino je donekle utjecajan NOx, ali on ima dva suprotna efekta. U višim slojevima atmosfere vrši destrukciju ozona, a u nižim sprječava klorove i vodikove okside da rade isto.

Efekt staklenika je pojava bez koje na Zemlji ne bi bilo života, jer bi bez njega temperatura na Zemlji bila minus 73 stupnja. Problem se javlja zbog pojačanog efekta staklenika. Primjerice, na Marsu između ostaloga ne može biti života jer je slab efekt staklenika, a na Veneri zato što je atmosfera jako bogata ugljik dioksidom pa je veoma izražen efekt staklenika. Kakav je uloga efekta staklenika?

Toplina zračenjem sa Sunca dolazi na Zemlju čija površina jedan dio te topline upija, a jedan dio reflektira. Upijena toplina nije dovoljna da se Zemlja zagrije pa atmosfera koja okružuje Zemlju upija i ponovo reflektira jedan dio te topline. Na taj način se ostvaruje efekt sličan u staklenicima (plastenicima). Za njega je prvenstveno odgovorna vodena para, ali i CO2 i metan. Danas postoji opasnost da povećanje količine CO2, kao proizvoda izgaranja fosilnih goriva, uzrokuje pojavu efekta „ubrzanog staklenika“. Međutim moguć je i sasvim drugi efekt. Dakle, povećana koncentracija CO2 uzrokuje naglo zagrijavanje površine Zemlje, ali postoji i drugi mogući scenarij: to je brzo hlađenje Zemlje, pošto bi se oko Zemlje stvorio omotač koji bi reflektirao Sunčevu energiju natrag.

Zbog toga je važno da najrazvijenije i industrijski najjače države svijeta poštuju potpisane protokole o zaštiti okoliša, da ne bi opstanak života na Zemlji (ili bar nekim njezinim dijelovima) došao u pitanje.

Mato Šarčević