U ponedjeljak 29. ožujka, kako je u svom tekstu lijepo napisao Milo Jukić, je „iz svog Gaja, zaseoka sela Azapovići, Lepenica, općina Kiseljak, BiH, na svoje posljednje putovanje otišao Sekula Dugandžić, najveći slikar naive u našoj zemlji”.

U tekstu objavljenom na Ajfelovom mostu prije točno 4 godine, Raif Čehajić opisao je Sekulin životni put.

„Dijete rođeno ovdje, u Azapovićima, u staroj porodičnoj kući rano ostaje bez roditelja te ga kao osnovca u život uvode rođaci, da bi završio zanat i počeo raditi u Sarajevu, kao vozač kamiona, a kasnije i šofer nekog tadašnjeg direktora i ostao cio radni vijek vjeran tom prvobitnom zanimanju. Sate provedene na točkovima, za volanom, provlačeći se svakodnevno kroz gradsku gužvu, on je nakon odrađene „šihte“, u Azapovićima sa kistom u ruci, dan nastavljao za njega ljepšim poslom.

Ali, Sekulinu sklonost, a kasnije i ljubav, prema slikanju postepeno su opažali ljudi s kojima se družio, diveći se tom neobičnom slikarstvu. Sredinom 1960-ih godina prvi koji je javnosti skrenuo pažnju na njegove slike u Kiseljaku bio je inženjer Čedomir Nikitović koji je preporučio tamošnjem rukovodstvu Narodnog univerziteta da mu organizira samostalnu izložu, na kojoj se našao i poznati skulptor i profesor na sarajevskoj Likovnoj akademiji Afan Hozić koji je Sekulu uputio na profesionalni način slikanja, upoznavši ga kasnije sa čuvenim slikarom Franjom Likarom. Susret sa ovom dvojicom sarajevskih umjetnika odredit će i budućnost Sekule Dugandžića kao slikara naive, jer će potom uslijediti ne samo Sekulin drugačiji likovni izraz nego i niz samostalnih i grupnih izložbi u SAD, Holandiji i Njemačkoj a onda jedna od najvažnijih 1993. godine u Kelnu u galeriji Marianne Kϋhn.”

U sedmominutnom kratkom filmu “Sekula od istine” autora Jasminka Mulaomerovića i Ilhana Dervovića (1958-2016) predstavljen je jedan dio opusa Sekule Dugandžića, koji se odnosi na opisivanje i razumijevanje nacionalizma i rata.