Sjećanje se treba temeljiti na činjenicama, na istini. Ako sjećanje ne budu istinoljubivo, ako ne bude činjenično, ono će se pretvoriti u mit, u opasno neznanje povijesnih okolnosti. Upravo imamo iskustvo kako su se u prošlom sistemu neka sjećanja potiskivala, javno gurala u šutnju, bila kažnjavana, ili čak historiografski krivotvoreno u svrhu politike i vlasti. I danas imamo tendenciju da se sjećanja na prošle događaje selektivno odabiru, parcijalno interpretiraju za korist nacionalnih i stranačkih politika i vlastodržaca. Neki to čine i zarad vlastitoga ugleda ili novca. Na prošloj patnji drugi može se zarađivati. Mi kršćani, mi crkveni ljudi, znamo kako se može zarađivati na Isusovu križu i na patnji obespravljenih.


Zato smo htjeli, svjesni svih poteškoća u sagledavanju povijesne istine da se i ovaj – jedan od najvećih četničkih zločina – sagleda iz povijesne perspektive, u okolnostima koje su mnogo složenije nego što se hoće misliti i što se navodno zna. Naša je odgovornost prema istini da iziđemo iz povijesnoga neznanja o našem ramskom kraju, iz dogmatskoga stava kako je tu sve jasno. Mislimo da nije i zato ovim okruglim stolom želimo ne zaključiti raspravu, nego potaknuti istraživanja. Nevjerojatno je da među i ne malim brojem naših povjesničara i istraživača, intelektualaca i studenta povijesti, ima vrlo malo stručnjaka za ovo razdoblje i ova pitanja. Mnogo je više onih koji tobože „znaju sve“, koji kritiziraju svako ispravno nastojanje da se iziđe iz maraka neznanja, da se uputimo u potragu za što cjelovitijom istinom. Parolaškim i reduciranim načinom gledanja na prošlost, sjećanje postaje ispražnjeno od činjenica i gorko u svom ropstvu na prošlost. Istina oslobađa, činjenice razvedruju čovjekov um.


Uz traženje povijesne istine, uz nastojanje da četnički zločin u Ramskom kraju sagledamo što vjernije i u širem kontekstu, naše sjećanje ima drugi važan moment. Radi se o skrivenoj napasti da se u ovakvim sjećanjima više zadržavamo na zlu počinitelja nego na žrtvama i njihovoj patnji, da naše žrtve postanu puki brojevi, bez imena i lica, da svojoj spomeničkoj perspektivi oduzmemo humanističku ali i vjerničku nadu, da se u konačnici više zarobljujemo prošlim zlom drugih nego dobrom i nas i uopće živih, da redukcijom samo na prošlo zlo odgovornost za zajedničku budućnost prebacujemo na nedužne generacije koje dolaze poslije nas i tako im ostavljamo posao koji su i nama loši režimi i vlasti ostavili danas da se mučimo. Treba jasno kazati kako neki – iako ne mnogi – koji su nekada i vrlo bučni u ovom kraju žele naša sjećanja, spomeničku kulturu, jednostavno građenje spomenika, reducirati samo na mitsku prošlost u kojoj smo mi jedine žrtve te u tom viktimološkoga krugu samosažaljenja, u tom neobuzdanom, umjetnički i vjernički osiromašenom sijanju spomenika, samo sužavati poziv za prelaženje vlastitih granica i prepoznavanje patničkoga lica i onih drugih. Sjećanja ne bi smjela voditi ne samo u osvetu, nego ne bi nas trebala pasivizirati za odgovorno društveno djelovanje. Ako ne iskoračimo iz samosažaljenja, ako ne počnemo gledati i poštivati patnju drugih, naša će memorija oboljeti.


| Tekst uvodnog izlaganja gvardijana Franjevačkog samostana Rama-Šćit, fra Tomislava BRKOVIĆA, na tribini 'Sjećanje za odgovornu budućnost' - Izlaganja o četničkom pokolju u ramskom kraju (u listopadu 1942.), održanoj u Prozoru 13. listopada 2012. |



Mi se želimo sjećati i onda – a ove godine je 70 godina – kada su među nama rijetki koji su bili svjedoci i očevici tih strašnih događaja. Neupitno je dakle sjećanje