Međutim, danas na devetnaestu obljetnicu od početka genocida, kao i svaki dan i uopće, u mislima i sjećanju treba živjeti sa žrtvama. U sjećanju čuti posljednji krik nevine žrtve i susresti se s pogledom u kojem se gasi posljednja nada za preživljavanje. Bilo bi neljudski ako bismo površno 'preletjeli' preko srebreničke tragedije i situirali se u nekom bajkovitom svijetu lišenom patnje i stradanja nedužnih. Bez Srebrenice se ne može dalje u život ukoliko se želi dobiti odgovor na najvažnija egzistencijalna pitanja. To su pitanja o tajni, porijeklu i motivaciji zla kojega čovjek prouzroči, pitanja o (be)smislu patnje nevinih ljudi, pitanja o mogućnosti povjerenja u čovjekovu ljudskost, te pitanje vjere u Božju svemoć koji se čini 'bespomoćnim' da zaštiti nevine ljude.


srebrenica genocidPhoto:abc.ba


Treba stati pred patnjom nevinih ljudi, ući u njihove živote i s njima su-patiti. 'Prolazak' kroz Srebrenicu shvatiti kao životni proces i katarzu u kojoj se trijeznimo od ideoloških opijenosti koje su kulisa iz koje izranjaju čudovišta koja se hrane nevinim ljudskim životima. Srebrenica je stoga mjesto na kojem je prije svega na provjeri naša ljudskost. Čistoću i nevinost srebreničkih žrtava treba zaštiti od svih pokušaja ideoloških zloupotreba.


Srebrenicu treba izdržati i ne dopustiti da stradanje nedužnih padne u ponor zaborava. Posljednji krik nevine žrtve pred vratima smrti jest i krik nade da se u nama može probuditi ljudskost koju smo bili zaboravili. Ako nam stradanja nedužnih u Srebrenici, i drugim mjestima, ne budu stalna opomena, neće moći započeti ni proces humanizacije naših odnosa.


Jozo Šarčević | Prometej, 11.7.2014.