U raspravama o sudbini Titove biste na Pantovčaku u posljednje se vrijeme poteže i tvrdnja da se Franjo Tuđman tim poprsjem branio od inozemnih optužbi o koketiranju s ustaštvom?

- Franjo Tuđman imao je jedan jedini jasan cilj: samostalna Hrvatska i on na čelu države. Za volju tog cilja bio je spreman na beskrajna laviranja. Pravio je kompromise i s ustaškim elementima, ali ustaša nije bio. Sjećam se, kad je početkom devedesetih prikazan onaj film o Bruni Bušiću, koji je bio proustaški intoniran, zatražio sam prijem kod predsjednika države. U razgovoru na moja upozorenja Tuđman je lupio šakom po stolu i rekao: “Slavko, dok sam ja tu, ustašluk neće proći”.

Kako gledate na HDZ-ovu deklariranu namjeru o povratku Tuđmanu?

- Nevjerojatno je da neki ljudi u HDZ-u, koje ne smatram glupima, pokušavaju plivati na valu ekstremnog nacionalizma, što je za Hrvatsku pogibeljno. Bude li zaista tako i dalje išlo, onda bi trebalo vratiti Tuđmana da opet zagalami ono o ustašluku koji neće proći. Jer, opasnosti takvih skretanja su vrlo realne. Nije to, naravno, ustašluk koji će ići klati po srpskim selima, ali po onome što iz HDZ-ova tabora pristiže u javnost, neću se čuditi ako dođu na vlast s hapšenjima, s prijetnjama i represijom, možda s logorima, s jednim režimom koji će biti nedemokratski, u suštini ustaški.

O hrvatskom nacionalizmu mnogo su vas ispitivali i za vaše turneje po Americi, kad ste predstavljali svoju prethodnu knjigu?

- Najviše je pitanja bilo baš o odnosu današnje Hrvatske prema ustaškom naslijeđu. Ne smijemo zaboraviti da je NDH teško obilježila Hrvatsku. U svijetu je zapamćeno da je Jasenovac bio jedini konclogor smrti kojim su upravljali domaći ljudi, a ne Nijemci. Svi drugi takvi logori po Europi bili su pod direktnom njemačkom upravom. Prije godinu i pol, za gostovanja u Americi, smatrao sam da se Hrvatska postepeno distancira od ustaštva. Bio sam u tom pogledu blago optimističan. Govorio sam da je nacionalizam općenito bolest, koja može dugo drijemati, ali i iznenadno buknuti. Tvrdio sam da ga Hrvatska pomalo prebrođuje. Ali izgleda da nije tako. Upravo suprotno. Nacionalizam se opet počeo razbuktavati. Nešto se ružno i opasno događa ne samo u HDZ-u, nego i u širim krugovima. Nevjerojatno je da nova predsjednica Republike, koja je iz grobničkog partizanskog kraja, a usto je svjetska žena, ne shvaća da je ukloniti Tita s Pantovčaka isto kao maknuti generala De Gaullea iz neke francuske institucije. Tito je po svom značaju potpuno izjednačen s De Gaulleom, s jednom malom razlikom, De Gaulle je ratovao iz Londona, a Tito s Romanije.

Kako objasniti skretanje HDZ-a u radikalni nacionalizam?

- Nacionalizam se hrani stvarnim ili izmišljenim neprijateljima. Danas se u Hrvatskoj neprijatelji na umjetan način konstruiraju, pa se uz Srbe, čiji se broj u našoj državi rapidno smanjio, kao remetilački faktor prozivaju komunisti ili njihova djeca, odnosno potpuno fantomski Jugoslaveni. Nijedna od tih tobožnjih opasnosti nije stvarna. Nacionalizam u Hrvatskoj danas nije obrambeni, nego služi nekim posve drugim ciljevima. Pokušava se iskoristiti kao sredstvo za rušenje legalno izabrane vlasti, čak za rušenje pravnog poretka. Ne znam koliko je šator u Savskoj povezan s HDZ-om, ali to je jedna ekstremna manifestacija. Ne mogu shvatiti da novoizabrana predsjednica države odmah nakon osvojenih izbora ide na noge rušiteljima poretka. Prva gesta nakon izborne pobjede - susret i potpora onima koji su, što bi rekao Slobodan Milošević, pravni sustav napali i destruiraju ga izvaninstitucionalnim sredstvima.

Radi li HDZ na povratku Tuđmanu ili na njegovoj reviziji? Današnji HDZ-ovi korifeji, naime, odstupaju od nekih ključnih točaka Tuđmanove politike: tvrde da je nacionalna pomirba mrtva i promašena, najavljuju lustraciju…

- Što bi ta lustracija trebala značiti? Da ni sam Tuđman ne može biti predsjednik države? Ili, da Ivica Račan ne može biti u parlamentu? Smiješno! A što bi tek uradili sa Savkom Dabčević-Kučar? U Hrvatskoj je lustracija neprimjenjiva. Jer je nemoguće napraviti rez i reći: ovo su bili banditi, ovo patrioti. Već šezdesetak godina kadrovske se strukture prepliću: komunistički vladari i disidenti, boljševici i demokrati, Titovi generali i hrvatski nacionalisti... Tko bi tu koga lustrirao i s kojim pravom?

Je li desnica danas radikalnija nego devedesetih godina ili se to možda samo tako čini?

- Sad je podmuklija i zato opasnija. U ono je vrijeme bila otvorena. Ali je i opozicija ondašnjem ustašluku bila jača nego danas.

Bojite li se da ćete zbog knjige o Titu ponovno postati objektom napada? Možda vas opet proglase Jugoslavenom, što je trenutačno najnegativnija politička etiketa?

- Naravno da se ne bojim. Navikao sam na polemike, na pohvale i na napade. Iza dobrih knjiga diže se prašina. Loše se prešućuju, nitko ih ne poteže. A što se tiče optužbi za jugoslavenstvo, uopće se ne stidim toga da sam bio jugoslavenski izdavač. U Jugoslaviji sam objavljivao sjajne knjige i mislim da se time mogu ponositi. Zadovoljan sam što u sebi nosim više identiteta, koji me obogaćuju. Nikad ne tajim da sam i Židov i Hrvat, da sam bio Jugoslaven i da sam Europejac. Uskoro mi je 87 godina. Nitko me više ne može zastrašiti. Ničeg se ne bojim. Uostalom, u partizanima sam prije sedamdeset godina dobio orden za hrabrost!

Cijeli intervju možete pročitati na jutarnji.hr