Ovo je izjava Dragana Šljivića koji je sa Zlatišta, iz okoline Sarajeva, snajperskim hicima gađao Sarajlije tokom opsade grada. Ni on, ali ni nijedan drugi snajperista, još nije procesuiran za ubistva građana glavnog grada Bosne i Hercegovine tokom tripogodišnjeg rata.


Od snajperskog hica poginula je i jednogodišnja Irina Čišić. Njena majka Stana se prisjeća tog događaja:

„Djevojčica je bila u mojim rukama, a s obzirom da smo se nalazili blizu ovih stepenica, željela je da se svojim nogicama po stepenicama penje. I upravo sam je spustila tu i držala je za rukice da ona malo proba nogicama da se popne uz ove dvije stepenice - i tad je bila pogođena. Nogice su joj samo klonule.“  


Snajpersko djelovanje po gradu, tokom opsade, bilo je svakodnevno. Prema UN-ovim podacima, od oko 80.000 djece u gradu, njih 40% je doživjelo da snajper direktno puca na njih. Od snajperskog djelovanja je ubijeno 53-oje, kaže Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja “Roditelji ubijene djece opkoljenog Sarajeva”.

„Teško je prihvatiti da je ljudski rod na kraju 20. vijeka izrodio takve zločince i monstrume koji mogu da ispale i ubiju dječaka ili djevojčicu od pet, šest, 12 ili 14 godina, a još teže je prihvatiti saznanje da niko od njih nije do sada odgovarao. I zaista, to je sramotno i poražavajuće za pravosudne organe BiH“, kaže Grabovica.


Povodom obilježavanja 20. godišnjice opsade Sarajeva, snimljen je i dokumentarni film “A bili su samo djeca”. U filmu su prikazana ranjavanja i ubistva djece tokom rata u Sarajevu i od granatiranja, ali i snajperskih hitaca. Njegov autor Avdo Huseinović o tome kaže:

„Definitivno da su mnogo zla nanijeli snajperisti koji su bili locirani na Jevrejskom groblju, koji su se nalazili pod komandom četničkog vojvode Slavka Aleksića i izvjesnog Veljka Papića. U svjedočenjima se navode podaci da su među tim snajperistima bili i pripadnici dobrovoljaca iz Rusije i Rumunije. Čak se u jednom dijelu navodi da su se neki od njih prije dolaska u BiH aktivno bavili streljaštvom.“


I dok roditelji ubijene djece u Sarajevu traže da se procesuiraju oni koji su odgovorni za snajperska djelovanja, u policijskim institucijama navode da je skoro nemoguće dokazati da je određeni snajperista nekoga ubio, uprkos izjavama koje su davali tokom i poslije rata.


Ipak, Dragan Mioković, bivši vođa tima istražioca Centra službe bezbjednosti Sarajevo, ističe da su vojno-obavještajne agencije bivših vojski znale ko su bili snajperisti.

„Kad je Sarajevo u pitanju, to su zločinci nad zločincima. Oni koji su ubijali iz topa, oni nisu vidjeli koga ubijaju - to ih ne amnestira od odgovornosti, naravno - ali kad vi gledate kroz okular civila, čovjeka koji ide ulicom i hladnokrvno mu pucate u glavu, to je vrhunac“, pojašnjava Mioković.  


Neki od bivših snajperista su se za pomoć obraćali neuropsihijatru Senadinu Ljuboviću. Prema njegovim riječima, kod pojedinih je uočio ozbiljne psihičke probleme.


„Vremenom te slike počele su da ih proganjaju, počele su da imaju traumatizirajući karakter i oni su počeli da popuštaju. Ali da je bilo određene grižnje savjesti, neosporno da je bilo. Sigurno da ima zločinački um, da ima zločinačkih elemenata tu, ali kakvi su... Moraju vam se približiti, moraju se otvoriti, moraju vam ispričati, vi ne možete to znati. Jednog od najvećih ratnih zločinaca 11 psihijatara je pregledalo i konstatovali su da je on sa psihijatrijske strane zdrav čovjek“, priča Ljubović.

    

Za snajpersko djelovanje i širenje terora među građanima Sarajeva, pred Haškim tribunalom sudi se Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske i Radovanu Karadžiću, bivšem predsjedniku Republike Srpske. Istovremeno, za zločine počinjene na području Sarajeva, Tribunal u Hagu je osudio Stanislava Galića na doživotnu, Dragomira Miloševića na 29 i Momčila Perišića na 27 godina zatvora.

*Tekst preuzet sa slobodnaevropa.org


 

{youtube}KzcBVc7hyg8#!{/youtube}