Matematički, to je 8.000 ljudi dnevno. Stotinu Srebrenica ukupno. Ubijeno je oko 75% populacije Tutsija. Nisu ubijani mecima nego mačetama koje je režim dao običnim ljudima i poslao ih na njihove susjede. Oni Tutsi koji su imali novca, mogli su platiti da ih se ubije metkom jer to bi bila milost, ostale su ubijali tako da im odsjeku jedan dio tijela, ostave ih u mukama, nakon nekoliko sati se vrate i odsjeku drugi dio tijela, i tako dok ne iskrvare i umru.

Razliku između pripadnika ova dva plemena teško je uočiti, jer razlike ustvari i nema. Hutui su se prvotno bavili ratarstvom a Tutsi stočarstvom. Govore istim jezikom, pripadaju istoj religiji i nastanjuju isti prostor. Njihovi međusobni odnosi, kako piše Karen Krüger, bili su sasvim normalni sve dok Ruanda nije postala njemačka kolonija, a poslije (od 1923.) belgijska. I jedni i drugi provodili su sustvanu segregaciju i stvarali podjele. Od 1913. odlukom Nijemaca na vladinim školama podučavana su samo djeca Tutsija. Slično su nastavili kasnije Belgijanci. U jednom njihovom izvješću iz 1925. godine stoji: „Osim boje kože, čistorasni Tutsi nema ništa zajedničko s primitivnim crncima.“ Na osnovu te tobožnje fizičke razlike brzo se prešlo na stereotipe vezane za karakter. Dakle, Nijemci i Belgijanci su sustavnim i smišljenim radom odijelili Tutsije od Hutua. To je korijen strašnog krvoprolića koje se dogodilo 1994. godine.

Zbog rata koji se još uvijek vodio na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, na našim područjima je građanski rat u Ruandi prošao gotovo nezabilježeno. Do 1962. godine Ruandom su vladali manjinski Tutsi, sve dok se nije pobunilo većinsko pleme Hutu. Netrpeljivost između plemena je tinjala sve dok nije buknula u travnju 1994. godine pretvorivši se u pravi građanski rat. Povod je bila smrt predsjednika Ruande iz plemena Hutu koji je stradao u padu zrakoplova pod sumnjivim okolnostima. Krvi žedni Hutui krenuli su u osvetu nad Tutsima. Iako nisu bile organizirane od strane Vlade, akcije hutuanske milicije održavale su se uz dozvolu vojske Ruande. U krvavim sukobima pobijeno je milijun civila, velikom većinom pripadnika Tutsija, a veliku krivicu snosi i UN i velike sile koje nisu na vrijeme reagirale!

Od 1983. do smrti 1998. u Ruandi je živio i djelovao bosanski franjevac Vjeko Ćurić (1957-1998), rodom iz Osove kraj Žepča. U jeku strašnog genocida fra Vjeko je pomagao potrebnima, najprije pripadnicima Tutsi plemena, a kada je došlo do njihove krvave osvete, spašavao je Hutue. Dovozio je hranu izbjeglicama, a životno ugrožene je prebacivao preko granice, na sigurnija područja. Zato je više puta i sam bio u smrtnoj opasnosti i za vrijeme i nakon rata. U travnju 1996. napala su ga dva razbojnika želeći ga strijeljati, ali im je uspio pobjeći. No nije preživo napad 31. siječnja 1998, kada je ubijen u Kigaliju, glavnom gradu Ruande. Fra Vjeko je u ruandskom Kivumu sagradio nekoliko škola, njegovom zaslugom urađen je javni vodovod, poučavao je stanovništvo kako obrađivati zemlju i koje kulture uzgajati, za vrijeme genocida spretnošću, domišljatošću i hrabrošću spasio je tisuće pripadnika obaju plemena od sigurne smrti, poslije rata je radio na pomirenju...

Izvori: Prometej.ba (raniji tekst), kult.com.hr, N. Zelenika