„Premalo, fakat je premalo Saša Broz pretjerala s ironijom kada je na baljezganja polihistora Davora Domazeta Loše o identitetu njezina djeda odgovorila da je Josip Broz – kako kažu »stare crkvene knjige, one iz 5. stoljeća prije naše ere« – ustvari bio »posvojeno dijete punokrvne Kolumbijke i nasljednika kralja Karla XXL«, pa još k tome i »žena s mudima«, pa nadasve neobično »dijete arijevaca rođeno u Patagoniji davne 1656.« koje je »u mladim danima izgledalo kao pripadnik crne rase«, pa jednosemestralni polaznik škole čarobnjaštva u Hogwartsu, pravim imenom Juan Manuel Marquez von Skinite Mi Se Više…“, piše Predrag Lucić u kolumni u Novom listu.

„Premalo je, kažem, pretjerala a da sve te dosjetke kojima se Titova unuka narugala »povijesnim otkrićima« nekadašnjeg oficira Titove mornarice već koliko sutra ne bi prerasle u »historijske činjenice« pomoću kojih će nezasitni otkrivači istine o najintrigantnijoj povijesnoj ličnosti ovih prostora dokazivati da je taj Josip Broz doista bio i ženski mudonja i afroarijevac, i adoptirani potomak Karla Povelikog i Najveći Sin svih naroda i narodnosti SFR Patagonije, i šul-kolega Harryja Pottera i u pracrkvi kršteni Juan Manuel Marquez von Skinite Mi Se Više…

Jer kolikom god da se ironijom poslužila Saša Broz, opet bi se pronašlo više nego previše povjesničara, publicista i titologa koji bi o Titovim jajcima na ženskom tijelu pisali tako akribično kao da su na njima osobno sjedili i svojim ih rukama šašoljili.

I nikakvo čudo ne bi bilo da se među takvim »otkrivačima stvarnoga Tita« nađe i hrvatski admiral koji je tezu o Titu kao vanbračnom sinu bečkog bogataša i njegove sluškinje hrvatskog podrijetla pronašao u nekoj srpskoj publicističkoj kuhinji, pa je prežvakao svojom u Beogradu napravljenom zubnom protezom i onda je ispljunuo u »Admiralovim zapisima« kao potvrdu vlastite analitičnosti i znanstvene temeljitosti. Jer Davor Domazet Lošo je – i po pitanju Titova identiteta i po tumačenju svih ostalih tajni ovoga svijeta – samo mali od kužine i jedan od raznosača podgrijanih spirina u hrvatskoj franšizi beogradskog lanca za pohanje ganglija koji se proteže od »Duge« iz osamdesetih pa sve do ovovjekovnoga mjesečnika »Geopolitika«.

Tamo se već skoro tri desetljeća krčkaju »naučno dokazane istine« o ubačenom »srbožderu« Josipu Brozu koji nije sin Zagorca Franje i Slovenke Marije nego austrijsko kopile iz vojnoobavještajnog inkubatora u Pečuhu, gdje su se skupa s njim zatekli – pogodite tko! –Miroslav Friedrich Krleža i Adolf Hitler.

Otkrivaju se svako malo po srpskoj bulevarskoj štampi »tajni dosjei« o tom podmetnutom Brozu koji je kao elitni K. und K. izviđač u Mionici »pohvatao nekoliko desetina tek mobilisanih srpskih dobrovoljaca, mučio ih po sistemu 'živih jezika' i obesio ih o sveto drvo šljivu kao primer zastrašivanja srpskog naroda«.

O tom »nečasnom probisvetu« koji je »još za vreme Austrije u toku prvog velikog rata u Vojvodini hapšen kao podnarednik za silovanje Srpkinja i kasnije poslat na Istočni front«.

O tom »instruktoru za obuku mladih i poletnih zločinaca« koji se tom vrstom pedagoškog rada »uz blagoslov nemačke, mađarske, ali i uz znanje engleske obaveštajne službe i Vatikana, kao i Pavelićevog štaba iz Italije« bavio u »Janka Pusti – logoru gde su vežbale ustaše«, kamo je stigao još u travnju 1934.

O tome monstrumu koji nekoliko godina kasnije »odlazi u Španiju, ali ne da se bori, već da se preko svojih agenata obračuna sa svim interbrigadistima koji su na tajnom Barselonskom kongresu osumnjičili njega kao stranog agenta i glasali za Petka Miletića kao generalnog sekretara KPJ«.

O tome »majstoru masonerije 32. reda« koji je u svibnju 1941. u okupiranom Beogradu pronašao načina da uz podršku Engleza namami Mustafu Golubića u klopku koju mu je pripremio Gestapo…

O tom Titu kojega je u Jugoslaviju ubacilo nekoliko obavještajnih službi, samo da napakoste Srbima, a koji je – sudeći po onome što se o njemu piše – ustvari zapovijedao svim tajnim agenturama na planetu.

Posve očekivano, hrvatski preprodavači srpskih izmišljotina o Titu dilaju samo ono što smatraju podobnim za ovdašnje tržište, pazeći da im se u prijepisu ne potkrade neki »dokaz« o Brozovom ustašluku, jer bi im to narušilo zadanu tezu o hrvožderu Josipu Brozu.

U međuvremenu je i hrvatska brozaistika uznapredovala, pa se agilni šegrti poput Zvonimira Despota upuštaju u autorske koprodukcije s izvikanim srpskim majstorima revizionističkog zanata poput Pere Simića kojega nam ovdje predstavljaju kao »najboljeg poznavatelja Tita u svijetu«.

Prešutkuju nam pritom Simićevi zagrebački pajdaši da se dotični ne bavi samo detitoizacijom, nego da se svojski zalaže i za rehabilitaciju četničkoga vođe Draže Mihailovića, koju će – posreći li mu se trud – pospješiti njegove knjige »Draža – smrt duža od života« i »Draža Mihailović – na krstu sudbine«. Kao da i bez toga ne znamo da revizionistička produkcija kleveta i laži hrvatske bedake čini milijima Draži.“ Predrag Lucić novilist.hr