Mapa: Johns Hopkins

U trenucima dok ovo pišem, u svijetu je koronavirusom zaraženo 206.318 ljudi, od čega je 8.273 preminulo. Kada pogledate ovaj broj, zaraženo je samo oko 0,0028% svjetske populacije, mada se pretpostavlja da je broj zaraženih mnogo veći, iako nisu urađena testiranja. Naravno, niko sa sigurnošću ne može reći koliko je zaista zaraženih, a procjene se kreću čak i do deset puta više od ovog broja. To bi značilo da se radi o 0,028% svjetske populacije, odnosno svaki 3571. čovjek na svijetu.

Rekli bismo da to nije veliki broj, pa bi se čovjek upitao koje su onda šanse da pogodi baš njega. Gledajući da je prosječna smrtnost oko 4%, i da pogađa uglavnom starije od 80 godina, onda mladi mogu biti mirni i reći da ćemo preživjeti čak i ako se zarazimo. Naravno, treba reći da i ovaj procenat od 4% moramo uzeti s rezervom jer je to smrtnost samo onih koji su testirani i potvrđeni kao zaraženi, dok u stvarnosti ima ljudi koji su i preboljeli virus, a da nisu nikad za to saznali.

Ipak, da li je to baš tako jednostavno i bezopasno kao što ovi brojevi govore?

Na internetu se može pronaći nekoliko stranica koje vam mogu reći kakvo je dosad bilo vaše seksualno izlaganje. Tu ukucate broj partnera koje ste dotad imali, te prosječan broj partnera koje su imali vaši partneri. Naravno, to ne možete sa sigurnošću znati, ali recimo da možete otprilike. Pored toga treba napisati i grad u kom živite. Stranica Sexual Exposure Calculator vam onda kaže i sa koliko procenata stanovništva grada u kom živite ste indirektno spavali. I tu nema nikakvog drugog filtera, što znači da se tu ubrajaju svi uzrasti. Naših gradova nema, ali ima recimo Ljubljana, koja je stanovništvom blizu Sarajevu. Ako recimo stavite da ste imali pet partnera, i da su svi vaši partneri imali takođe pet prije vas, rezultat koji dobijete je da ste indirektno bili u seksualnom kontaktu sa 19.530 ljudi, što je oko 7,18% stanovništva Ljubljane. Ako uzmete u obzir samo osobe svojih godina, odnosno plus minus pet, ispadne da ste indirektno spavali skoro sa svima.

Tako je i sa koronavirusom. Ustvari je gore od toga jer je umjesto seksa dovoljno rukovanje ili neki drugi kontakt. Ljudi se, je li, odluče rukovati puno lakše nego što će otići s nekim u krevet. Rukujemo se s ljudima svojih godina, ali i mlađim i starijim. Dolazimo u kontakt sa toliko mnogo ljudi da možemo reći da smo se indirektno rukovali sa ogromnim brojem svjetske populacije. Recimo, dok sam radio kao novinar, rukovao sam se na dnevnoj bazi sa Željkom Komšićem, Mladenom Ivanićem, Nebojšom Radmanovićem, Zlatkom Lagumdžijom, Miodragom Živanovićem i mnogim drugima, a s ovom petoricom sam se rukovao u samo jednom danu. Ti ljudi su se tada dnevno rukovali sa stotinama drugih. Da je to današnje vrijeme, mogao bih reći da sam se indirektno rukovao sa Justinom Trudeauom, koji je sumnjao i da ima koronavirus, a to znači da bih ga indirektno mogao dobiti od kanadskog premijera, i to preko našeg člana Predsjedništva. A bio sam samo potrčko u emisiji Duške Jurišić, "Pošteno govoreći". Dakle, ne morate leći s nekim u krevet da biste pokupili boleščuru, to se može desiti i sasvim slučajno, pa i ako ste neki administrativni radnik, moguće je dobiti koronavirus od premijera Kanade.

U Holandiji, gdje trenutno živim, ljudi su nedisciplinovani dozlaboga. Najprije se krenulo s "preporukama" da se izbjegavaju kontakti, ali kad su vidjeli da su kafane pune i nakon što su zatvorili škole, odlučili su zatvoriti sve restorane, kafiće, coffee shopove, i sl. Danas sam izašao do prodavnice i vidio da ljudi hladno igraju fudbal ispred moje zgrade, na terenu koji je 24 sata dnevno inače prazan. Skupilo se nekakve muškadije iz svih dijelova svijeta, pričaju međusobno engleski i holandski, i njih dvadesetak se zabavlja. Pored njih ima prodavnica ispred koje alkoholičari piju pivo. Dakle, i ovdje od juče postoji institucija pive ispred granapa, inače meni jedna od dražih, ali u ovo vrijeme vrlo nepraktičnih pojava. Tržni centar je bio pun, pijaca je normalno radila, a sve se to dešava u zemlji gdje već ima preko 2.000 potvrđenih zaraženih i 58 žrtava. Ako u Sexual Exposure Calculator ukucate 2.000 partnera, koji su recimo imali po deset partnera prije vas, dobićete cifru od 222.222.000 ljudi. Pretvorimo li to u rukovanje, to je otprilike populacija Njemačke, Španije i Francuske zajedno. A ako cijeli svijet dobije virus, uz smrtnost od 4%, pomrijeće nas preko tristo miliona.


24-satni policijski sat kao jedino rješenje

Za razliku od Holandije, Bosna ima 38 zaraženih, od toga u Sarajevu nijedan jedini, pa su ulice iza radnog vremena bile potpuno prazne. U Srbiji su uveli policijski sat od osam naveče do pet ujutru, a za starije od 65 godina i tokom dana. Gledajući princip vjerovatnoće da ćemo se svi na kraju zaraziti, meni se 24-satni policijski sat čini kao jedina moguća opcija da se iz ovoga svega izvučemo, uz naravno zatvaranje granica i organizovanje vojske na ulicama koja bi dostavljala hranu.

Razgovarao sam o svemu ovome i sa svojom dobrom prijateljicom, Ljiljanom Đukanović, inače doktoricom nauka molekularne biologije s trenutnim prebivalištem u Lisabonu, koja mi je rekla kako je trenutno nemoguće predvidjeti da li će virus splasnuti pojavom visokih temperatura, posebno kad vidimo da i u Kataru postoji nekoliko stotina zaraženih. Nemoguće je i pretpostaviti koliko će dugo cijela ova epidemija trajati, i da li će virus možda mutirati. Što više vremena prolazi, veće su šanse da mutira i pretvori se u Bog zna šta. Pored toga, ona ne misli da će principom velikih brojeva biti toliko zaraženih, ali ne isključuje ni tu mogućnost.

Ono što je sigurno je to da nam način zaraze ne ide u prilog i da prosta matematika govori da smo svi ugroženi. Svi oni koji prežive će u međuvremenu izgraditi antitijela, te po Ljiljaninim riječima, biti koliko - toliko zaštićeni.

A koliko će sve ovo utjecati na ekonomiju, možemo samo nagađati. Ono što je sigurno je da se već sada kompanije prilagođavaju, pa je u mnogim firmama odjednom sve moguće, i rad od kuće, i sastanci preko interneta, a i fleksibilnost kod izbora posla. Kapitalizam sigurno nije na koljenima, a da će biti poljuljan, sigurno hoće.

Za kraj, prenosim riječi mog druga Jordija Piulatsa, stanovnika Barselone, koji se trenutno u bolnici bori s koronavirusom, a svoje memoare je nazvao "Refleksijama iz bolnice". Koliko je situacija ozbiljna, pročitajte u narednim pasusima.

U Kini su bolnice izgradili za nekoliko dana. I sada nam šalju respiratore i maske, pošto nijedna evropska zemlja ne želi da nam pomogne. U Južnoj Koreji su na vrlo efikasan način testirali ljude tako što nisu morali izlaziti iz svojih automobila, i time pronalazili koronavirus mnogo ranije nego su se simptomi počeli javljati, te samim tim su i smanjili procenat smrtnosti. Nakon 200.000 testova, ljudi koji bi bili pozitivni na virus bi se sami izolirali i time spriječili širenje virusa.

U Italiji se bolnice već sada raspadaju i na sceni je prava ratna medicina. Budući da doktori više nemaju dovoljno opreme, moraju birati koga će spasiti, a koga ne, pa imamo situacije gdje medicinsko osoblje odlučuje ko je više vrijedan živjeti.

Kod nas u Španiji, nemamo više maski, sredstava za dezinfekciju, a ni rukavica. U nekim bolnicama se oprema čak ponovo upotrebljava, što neće spriječiti da se virus dobije, ali hoće da se ne proširi od onoga ko ima opremu. Medicinsko osoblje koje eventualno nosi virus u sebi testira se samo ako pokažu simptome, što znači da mogu zaraziti stotine ljudi prije toga. Pored svega, ponestaje nam osnovnih sanitarija.

U roku od deset dana sistem će se potpuno raspasti. Četiri ministra na televiziji pričaju kako će u roku od 48 sati narediti svim proizvođačima da dostave svoju opremu besplatno. Ipak, pored toga većina stvari koje govore za medije je teško sranje i prazna priča, a nažalost, novinari nisu mnogo inteligentniji da bi ih nešto smisleno i upitali.

Mi smo trenutno u stanju šoka, oko nas je vrlo alarmantno. Od Italije smo naučili šta se ustvari sprema, ali i dalje ne vidim da država naređuje tvornicama da počnu ad hoc proizvoditi maske, respiratore, sredstva za dezinfekciju i druge potrebne stvari. Hoteli su prazni, imaju se ljudi gdje skloniti ako postoji politička volja.

Ali ako ta volja ne postoji, država neće biti kriva za virus, ali će biti kriva za smrt onih koji nisu morali umrijeti da su oni na vrijeme mobilizovali cijelu zemlju, i to baš onako kako su uradili Kinezi, i samim tim pobijedili koronavirus.

Mirza Softić, Prometej.ba