Snaga je dolazila, i gubila se. Kao i draga bića koja su treperila pred mojim očima, i mojom posteljom.


Godina dvehiljadepedeset i neka, nepoznati grad, i nepoznati “ja”, prikovan za krevet.


Gotovo pola veka udaljen od današnjeg dana, od današnjih ljudi, i neba.


Mogao sam samo da mislim, misli su bile čiste, blistave, gladne života koji mi je izmicao. Sve sam imao, a sve mi je falilo. Borio sam se za svaki minut, svaki pogled, svaki dodir, sećanje.


Želeo sam još samo jedan dan, još samo jednu pesmu, još samo jednu nežnost…


Tako mi je sve delovalo veliko, i daleko, i mladost koju sam odavno proživeo, i gradovi koje sam izgubio, i prijatelji koji su me zaboravili, i neprijatelji koji nisu. Odjednom je sve dobilo na težini, svaki predmet u sobi, svaka sitnica koju nisam primećivao do tada.


Znao sam da odlazim, a nije mi se odlazilo. Hteo sam još, još, i još od ovog sveta, i života, sa kojim sam toliko puta bio posvađan, koji mi je toliko puta rekao “ne”.


Hteo sam još samo jednu godinu, još samo jedno leto, još samo jedan film, knjigu, ženu.


Želeo sam još da živim, gladan ljubavi, putovanja, svega, želeo sam, a horizont života se zatvarao, i ostajale su samo misli. Nedorečene i neiskazane, kao nedovršena kuća u kojoj ne može da se ostane, ali ni da se napusti tek tako.


Video sam i svoju decu, ćerku, sina, unuke, video sam neke svoje prijatelje koji su i u starosti ostali mladi, isti onakvi kakvi su danas…


Video sam i svoju ženu koju u ovom životu još nisam upoznao, beskrajno milu i odanu. Video sam desetine dragih lica koja još nisam stigao da zagrlim u ovom životu, a u onom se već rastajemo, zauvek.


Video sam i nju, moju najveću ljubav, takođe ostarelu i promenjenu, ali i dalje nedostižnu i daleku, kao nedosanjani san koji ni tada nisam uspeo da volim do kraja, onako kako sam hteo.

Video sam i drugu ljubav, treću, četvrtu, ali ni jedna nije radovala kao najveća, ni radovala, a ni bolela kao ona…


Video sam sve one žene koje sam poželeo, a mimoišli smo se za dva metra, ili za dva života…


Video sam stotine lica poređanih u mojim knjigama, i ulogama, a video sam i sebe, skrivenog, u sobi prepunoj tajni koje su odlazile zajedno sa mnom.


Video sam neki drugi svet, mnogo bolji od ovog, mirniji, pametniji, nestvarniji, prepun predala koji podsećaju na uspeli akvarel velikog majstora.


Svideo mi se taj svet, iako je moj peščani sat brojao svoja poslednja zrna, a nije više bilo moguće okrenuti ga, i početi ponovo, ispočetka.


Šta ostaje čoveku na odlasku? Ostaju dragi ljudi, predmeti, bujica misli izmešana sećanjima i nadanjima, a najviše onaj osećaj posebnosti koji ga okružuje, kao da napušta sveto mesto gde je živeo, a onda se seli.


Ni sam ne zna gde, ni sam ne zna kome, a najverovatnije nigde.


Nekada u silnim lutanjima zaboravim koliko imam godina, preispitujem se, preispitujem, i odahnem kada shvatim da sam još uvek mlad, beskrajno mlad.


To mi je uteha, a i šansa da iskoristim nova jutra koja tek dolaze.


A ovo je svakako jedno od njih.


Dobro jutro.


Stefan Simić | Radio Gornji Grad