Kada sam došao u Zagreb studirati, tu je 1980. godinu obilježila gola fotografija nekadašnjeg Dinamova golmana Milana Šarovića. Članak s njim radili su Poletov reporter i danas sudac Vrhovnog suda Željko Pajalić i fotograf Mio Vesović. Za Šarovića se tada pričalo da je „lep kao greh“.

Polet je odmah sudski zabranjen, ali i oslobođen, pri čemu je bilo uzeto u obzir mišljenje povjesničara umjetnosti da to „nije pornografija, nego pohvala kanonu muške ljepote“.

Sljedeće, 1981, isto nekako potkraj godine, još jedan goli muškarac je presudno označio zagrebački kalendar. Umjetnik Tomislav Gotovac došao je Ilicom gol kao od majke rođen, legao na središnjem trgu – Trgu Republike – i poljubio zemlju. Bio je to performans „Zagreb, volim te!“.

Skupilo se prolaznika i nekoliko Gotovčevih prijatelja, zatim je stigla i milicija i odvela umjetnika. Taj njegov čin ušao je u anale jugoslavenskog performansa i nikome nije palo na pamet da optužuje umjetnika za bilo kakav nemoral. Mediji pišu da je Gotovac deset godina prije toga hodao nag po Beogradu u jednom performansu i nikakvih loših vijesti o tome nema.

Četrdeset godina iza toga u bh. medijima je objavljena haranga protiv predstave ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu, u kojoj muškarac igra umjetničku ulogu koja zahtijeva i da se razodjene, da pokaže golu istinu.

„Performans koji je trebalo da bude održan na trgu Susan Sontag u Sarajevu do ponoći, prekinut je oko 22:00 sata, a zbog neprimjerenosti ovakvog umjetničkog izražaja“, javljaju mediji, a da ne preciziraju po kojim i čijim kriterijima je performans neprimjeren. Tko je odlučio da se jedno umjetničko djelo mjeri aršinima čaršije?

Zatim se ogradila i Vlada kantona, koja je, umjesto da pozove umjetničku kritiku, prednost dala moralu gomile. Organizatori internacionalnog Art Festivala "Zvrk" su se ispričali, posuli se pepelom i pokazali da nemaju iluzija da mogu računati i na čiju podršku.

Možda se nije dogodilo ništa novo, jer je zadnjih nekoliko godina bilo niz orkestriranih linčova na one koji su mislili da imaju pravo prakticirati slobodu koja im je zajamčena. Međutim, ovo razvlačenje umjetničkog para iz inozemstva mi se čini posebno niskim i nečim što ne može opravdati ni jedan javni moral i ni jedna vjerska praksa.

Radi se o umjetničkoj predstavi i ovakvo gledanje na nju je nasilje, a oni koji ga izvode su nasilnici. Nisam umjetnički obrazovan da bih mogao govoriti o aspektima performansa niti ga branim s te strane. Međutim, osjećam se još jadnije ako propustim svima koji su bili uključeni u predstavu izraziti ljudsku i intelektualnu podršku te žaljenje što su to morali doživjeti zbog nastojanja da učine ovu sredinu malo boljom.

Ivo Lučić, Prometej.ba