U magazinu Start 29. aprila 2022. objavljen je intervju s Tarikom Haverićem. Prenosimo dio tog intervjua, cijeli intervju možete pročitati na stranici tarikhaveric.com.



Kako ocjenjujte i doživljavate ovo što trenutno imamo na sceni u našoj državi?

Kao logičan i očekivan rezultat politika koje su vođene u posljednjih 30 godina. Nisam ni prvi ni jedini koji je upozoravao da se to mora završiti u potpunoj blokadi. Od 2000. godine pa do danas dao sam četiri intervjua za vaš magazin, ovo je peti, pa pogledajte, ako stignete, razgovor iz 2013. s vašim saradnikom Sašom Rukavinom. O čemu je tada bilo riječi? O izbornom zakonu i “elektorskom modelu”, to je tada bio šlager… Devet godina kasnije, iste teme u javnom prostoru, a često i isti sagovornici, jedino je retorika iz blagoupozoravajuće evoluirala u prijeteće-ucjenjivačku. A nije se promijenila ni forma političke komunikacije – i dalje je dominantan estradno-tabloidni diskurs.


Milorad Dodik kao član Predsjedništva BiH kaže: „Evo vidite, BiH je neodrživa zemlja“ ili „BiH nije država“, ili …. njegovo negiranje zapravo nema kraja, kao ni opstrukcije. Šta mislite, ko „komanduje“ i osmišljava te metode, ko stoji iza Dodika? Jer, on stalno pjeva: Ne može nam niko ništa…

Čudno je kako se gg. Dodik i Čović percipiraju kao glavni uzroci svih zala. Kao, da nije njih, u Bosni i Hercegovini tekli bi med i mlijeko. Pa nisu oni krivi za stanje u KCUS-u, za degradaciju Univerziteta u Sarajevu, za nagomilani dug GRAS-a ili za korupcionaške afere i prodaju radnih mjesta u javnim preduzećima u Kantonu Sarajevo… Nemam nikakvih simpatija prema ovoj dvojici političara koji bi u svakoj pristojnoj državi, zbog svojih afera, odavno bili u zatvoru, ali oni izvode opstrukcije koje spominjete samo iz jednog razloga: zato što im se može! Međutim, u tome nisu sami. I tzv. bošnjačke stranke postupaju na isti način, tj. rade šta hoće tamo gdje su na vlasti zato šta im se može, a mi za to saznamo samo kada neki od tih mračnih poslova dođu do tužilaštva i suda. Je li Dodik kriv i za aferu “Respiratori”? Postavimo stvar ovako: u sadašnjoj konstelaciji, oni segmenti vlasti koje kontroliraju bošnjačke stranke ne mogu ništa Miloradu Dodiku, ali bi mogli sankcionirati npr. mnoge izborne prevare. Da li to čine? Ne! Jer ni njima niko ne može ništa, samo što oni to ne pjevaju, za razliku od Dodika. Izgradili su koruptivnu mrežu, štitit će do posljednjeg daha svoje izvršioce prljavih poslova, i uredno pozivati “probosanske” stranke da se zbiju oko njih. Zamislite, na jednu aferu “Asim” za koju javnost zna, koliko ih ima za koje nikada nećemo saznati…


Da, i međunarodni zvaničnici kažu da nam je korupcija najveći problem…

Najveći problem je, po mom mišljenju, što međunarodni zvaničnici to samo kažu, a ništa ne čine. Vidjeli ste kojom brzinom su donesene sankcije protiv ruskih zvaničnika i oligarha nakon agresije na Ukrajinu. Budući da i pripadnici naše političke klase imaju u inostranstvu svoje račune i imovinu stečenu višedecenijskim reketiranjem i trgovinom utjecajem, bilo bi ih lako pomesti jednom odlukom. Umjesto toga, dvaput mjesečno upozoravaju nas dobro plaćeni američki ili evropski emisari da moramo riješiti problem korupcije. Ko da ga riješi, korumpirani političari koji zauzimaju upravo one pozicije s kojih bi bilo moguće povesti neku takvu akciju?


Od kraja 1980-ih godina Vaša stalna tema je građanska država, kao jedini model koji u BiH može biti uspješan. Vidimo sada da ga priželjkuju i u Stranci demokratske akcije (SDA). Treba li im vjerovati?

Treba im vjerovati kao i u svemu ostalome u proteklih trideset godina… Zalaganje SDA za građansku državu zvuči uvjerljivo otprilike kao i “ramazanski popust na žestoka pića”. U politici, upravo kao i u drugim oblastima društvenog života, kao mjerilo služe djela a ne riječi. Kada bi sada, recimo, u ovu prostoriju nahrupio Slobodan Milošević i izjavio “srpski narod je za mir!”, da li biste mu povjerovali na riječ ili biste provjerili šta “srpski narod” (koji on personificira u tom trenutku) zapravo radi? Da, i ja bih, kao i Vi, uzeo u obzir postupke a ne izjave, ali ne mislim da to treba da važi samo za Srbe i njihove političke predstavnike. To znači da u ovom slučaju “zalaganja” SDA za građansku državu treba vidjeti, za tridesetak godina na vlasti, koliko su građana postavili na čelo velikih sistema i javnih preduzeća, ili na mjesta u diplomatiji, ili na važne upravne pozicije itd. Osim toga, ne vjerujem da kod njih ima ikoga ko bi mogao da objasni taj koncept i sve što iz njega pravno slijedi, tj. kakvih još modela osim “građanske države” ima i u kojem smjeru bi trebalo promijeniti institucije i procedure u odnosu na ove koje sada postoje.


Pa ima li onda BiH šanse da se transformiše u normalnu i građansku državu?

Šanse su se smanjile otkad je SDA počela da se zalaže za tu transformaciju. Za njih je građanska država samo način da nadigraju svoje vječne saveznike, SNSD i HDZ, na nekim budućim izborima, zadržavajući današnje neofeudalne odnose i što veću ideološku kontrolu nad društvom.

S druge strane, mislim da rukovodstvo SDA, i kada bi iskreno htjelo, ne bi moglo da izvede taj obrat, i to iz sistemskih razloga. Ne možete vi u isto vrijeme isticati u svakoj prilici značaj Alije Izetbegovića i njegove zasluge za Bosnu i Bošnjake a okrenuti leđa njegovom najvažnijem ostvarenju, Bosni i Hercegovini kao “dogovoru narodâ koje predstavljaju njihove stranke”, što je sušta negacija građanske države i glavni uzrok političke i socijalne blokade. Otud je taj zaokret, kada je o SDA riječ, neizvodiv dok god se kritički ne sagledaju kobne posljedice Izetbegovićeve političke kratkovidosti i državničkog diletantizma i ne priznaju objektivne i subjektivne greške bošnjačke političko-intelektualne elite od 1990. do danas — a u takva čuda ja ne vjerujem.