Razgovaramo sa Tonijevim prijateljima, koji su došli u Bugojno po nas. Upoznavamo se i u razgovoru, po ko zna koji put shvatamo da nismo iz različitih orbita i da se Zemlja okreće sa istim životnim situacijama, ma gdje ko bio sa uperenim pogledom prema nebeskom plavetnom beskraju. Ekipa mojih glumica i glumaca uživa u putovanju. Smiju se. Zezaju se. Pokušavaju svoju tremu pred nastup sakriti onim kao da se smiju tome što sam tren prije rigorozno zahtijevala da se okane gitara i glasnog sviranja i pjevanja. Podsjećaju me da sam i ja ista oni. Smijemo se i približavamo konobi "GAJ" u kojoj zatičemo srednjovječni par koji komunicira na engleskom jeziku, i ima foto-aparat za kojim žudimo da zabilježi i ove trenutke nezaboravom u luku naših usana razvučenog u osmijeh i po mogućnosti širom otvorenih očiju (koje će za par godina davati dojam da smo htjeli upiti cio univerzum pod trepuške našeg snoviđenja).


Ono što znam da sam htjela ispoštovati jeste poziv i sveljudsku želju i poriv mog prijatelja i saradnika Antonia Baketarića da se na humanitarnom koncertu za Ivu Dalića, osim izvođača klapske i duhovne muzike, pojavi i netko iz teatarskog svijeta i pokuša reći i jednom drugom umjetnošću da je humanost, pomaganje, dobrota i dobročinstvo zaista jedini argument da je čovjek čovjeku (za one u čiju ste se dobrotu, naravno uvjerili) i prijatelj i dobročinitelj, neovisno o mjestu, vremenu i razlogu manifestiranja istih. Toni nosi onu snagu ljudskoga djelovanja za koju ste uvijek sigurni da stremi ka ljudskom, dobrobitnom. To stvara one nijanse vjerovanja da čovječanstvo ipak ima one osobe koje su uvijek korak ispred jer imaju viziju o svijetu kao boljem i ljepšem mjestu za život.


Ja već godinama odlazeći u rodni kraj svojim roditeljima ne napinjem očne nerve u prepoznavanju ljudi iz prošlosti, djetinjstva. Prolazim nesputana praznim ulicama moga grada, puneći ulice nekim sjetama da me ne bi bilo strah od pustoće. Neku noć kada sam srela u ULICI MOGA DJETINJSTVA susjedu, shvatih da samo ta ulica nikada neće biti za mene prazna i oraspoložih se kao malo dijete koje je nekada upravo ta susjeda hvalila za veselost i smijeh. (Ne koristim pojam KOMŠINICA jer sam od ove žene prvi put čula pojam SUSJEDA pa mi i to dođe kao dio uspomena na djetinje dane kojih se ovdje dotičem). Dakle, dobrota, suživot, tolerancija, humanost, sve to nije potrebno srcu predočavati samo kao riječi. Srce prepozna te note dobrote samo. Nije srce kao um, da se može čas ovako, čas onako "SVE PO POTRIBI KAKO SE NAMISTI U TAJ ČAS "( PJEVA GIBONNI DOK JA PIŠEM). Duša zna i, interesantno, život nas dovede jedne pred druge. Tada shvatimo da smo i sada, kao i nekada, povezani onim notama dobrote koje hore vasionama i iz ovih naših kutaka u kojima životima stremimo ka vlastitim srećama.


Radoznale poglede moje ekipe pune prelijepi pejzaži ljetnoga dana, pokreti koje smo izvodili pred mnogobrojnom i, sada sa sigurnošću mogu konstatovati, dobronamjernom publikom, sve do trenutka kada je u sred naše tačke iskočio osigurač. Svi su se skamenili, i organizatori i publika, i osjetih, dok sjedih za miksetom skamenjene poglede prema meni. Gledah u Selvera, Medinu, Nedima, Dženitu, Erdina i Ines. I sve u što vjerovah u tom trenutku su bile njihove duše za koje sam znala da katarza neće biti propast (jer humanost nikada nije bila izgubljena za one koji srcem gledaju na svijet) već da će kao pravi profesionalci, zbog biti onoga dobroga i čovječnoga, završiti rečenicama: "Ljubav je smisao života... Vjerujte u nadu, vjeru, sreću... Budite humani..." Sa ovim rečenicama nije bilo ništa izgubljeno... Čak se ljudima toliko svidjelo da smo tren poslije, opet bili na početku i drugi put, opet, sve je bilo perfektno i poruka odaslana svima koji su otvorili svoje srce za humanost i za dječaka kojim smo svi zajedno htjeli dobrotom da pomognemo. Fra Tomislav Brković, govoreći da se ponovi daje znak da nas treba kao goste ispoštovati što nas čini sretnima. Glumci i glumice su već za isti tren na svojim mjestima. Performans "ZAUSTAVITE ZEMLJU, SILAZM" govori o tome kako nas jedino dobrote ne čine vanzemaljcima na ovoj zemlji. Naš prijatelj Toni i domaćini u Franjevačkom samostanu na Šćitu, prijateljice iz grupe "ARABELLA", i ona nada i uvjerenje da smo dio svijeta koji ima spoznaju da su ljudi dobroga srca ipak humanisti i prijatelji, učiniše da 14.08.2013. u spomenaru srca i teatarskih aktivnosti članova Teatra Fedra ostane kao datum koji će i u nekoj drugoj orbiti uma i srca, možda, ili vjerovatno i sigurno biti okrunisan svjetlom, čistim i dobrobitnim, upravo onakvim kakvim je zračio pogled djevojke, Jelene Ćališ, sa kojom sam u jednom trenutku stajala u hodniku KUĆE MIRA. Taj pogled, pun dobročinstva i osmijeh mi je (da drugi nisu imali potrebu ništa drugo ni reći) govorio: "Ne zaustavljajte zemlju, ne silazite! Svijetu je pored svega ostalog, ipak,najpotrebnije da ljudi budu upućeni na dobrotu i humanost!"


p.s. Započela sam tekst citatom kojeg nosim u ladicama svoga uma. Iz njih na kraju, kao kada uzimate teatarske krpice da osmislite neki performans koji će u ljudima stvoriti vlastite protoke katarzičnog bijesa, ljubavi, dobrote, čežnje i sanjarstva, na svjetlost ove virtuelne hartije izroniše riječi nobelovca Ernesta Hemingwaya: "NIJEDAN ČOVJEK NIJE OSTRVO, SAM PO SEBI CJELINA. SVAKI ČOVJEK JE DIO ZEMLJE. ZATO NIKADA NE PITAJ ZA KIM ZVONA ZVONE. ONA ZVONE I ZA TOBOM."

p.s. po drugi put: Ako sam i ovim tekstom učinila da se spomene pomenuti događaj od humanog smisla i dobrobitnosti, onda je sve što teatrom izrekoh na sceni, upotpunjeno smislom napisanog. "SVE ŠTO SE PAMTI NESTAJE, SVE ŠTO BIVA ZAPISANO OSTAJE" M. M. BAŠESKIJA