Tvrtko Jakovina , redoviti profesor Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predaje i bavi se ponajviše svjetskom poviješću 20. stoljeća. Hrvatsko je društvo već dugo podijeljeno, pojednostavljeno i kolokvijalno govoreći, na »partizane« i na »ustaše« koji onda različito interpretiraju Drugi svjetski rat i njegove posljedice u Hrvatskoj i Jugoslaviji. S njim je za Novi list razgovarao Zdenko Duka.

Proteklog vikenda bila je komemoracija žrtava križnog puta na Bleiburgu. Baš nitko od govornika, pa niti kardinal Bozanić niti izaslanica predsjednice nisu niti riječju spomenuli ustaški pokret čiji su zločini prethodili križnom putu. Svi su govorili o nevinim žrtvama iako znamo da mnoge žrtve i nisu bile nevine?

To što se dogodilo polovicom svibnja 2015., vrlo je slično onome što se na istom mjestu događa već 25 godina. Sve je samo pojačano pokroviteljstvom šefa države. Hrvatsko je društvo prije 25 godina stavljeno na putanju kojom se još uvijek kreće i koja će ići do krajnje točke koja međunarodnoj zajednici neće smetati. Hrvatska se politička kasta, i lijeva i desna ipak brine o tome što će međunarodna zajednica reći. Putanja je to postupnog i potpunog rehabilitiranja onoga što se događalo tijekom rata, osim, vjerojatno potpune rehabilitacije Pavelića i same NDH.

U Jasenovcu predsjednica u knjizi sjećanja nije spomenula one koji su odgovorni za žrtve, tako i u Bleiburgu nisu spomenuti oni koji nisu bili isključivo nevine i civilne žrtve. To je korak dalje - barem što se tiče Jasenovca - u tome kretanju.

Hrvatska je opterećena idejom apsolutno negativne povijesti. Ne govori se ni o čemu, osim o žrtvama, krvi, stradanju. Eventualno se govori o državi. Osim krvi i države, nestalo je sve drugo.


Francuski AFP je napisao: hrvatska predsjednica odala počast suradnicima nacista. Dva dana prije komemoracije položila je cvijeće na spomen ploču na kojoj piše: U čast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci. Oni koji govore da se komemorira vojska NDH a ne žrtve su u pravu?

Bleiburg je mjesto predaje vojske. Tu se komemorira poražena vojska, a tek onda i samo dijelom žrtve. To perpetuira duboke podjele u društvu, a one se neće smanjiti dok god na naš svakodnevni diskurs danas podsjeća na ono što se događalo prije 70 i 75 godina. Dok političari prozivaju pripadnike manjine, jasno je da se i dalje vode iste bitke, problematične su iste stvari. Time smo zatvorili krug.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović došla je u Bleiburg dva dana prije komemoracije. Učinila je isto i u Jasenovcu. U poruci u Jasenovcu nije spomenula bilo čiju odgovornost za zločine. Tako je potpuno izjednačila Jasenovac i Bleiburg. S druge strane, predsjednik HDZ-a Karamarko jasno daje prednost Bleiburgu nad Jasenovcem. To je očito iz brojnih njegovih izjava.

Točno, vidljivo je i iz organizacije skupa na Bleiburgu. U ovom trenutku je to ta najdalja točka koju je Europa spremna tolerirati. Kod stranih promatrača nema dvojbe oko toga što se na Pantovčaku dogodilo i kako se Ured Predsjednika ponaša. Ovakvim ponašanjem, stvara se nerješiva situacija. Želite li graditi demokratsko društvo, ne možete na ovakav način pristupati prošlosti. Ne možete maskirati, odjednom »bezpridržajno« osuđivati nešto što ne možete čak ni imenovati. Pa to je nešto najtipičnije za nezdravi odnos prema prošlom: reći samo »oni tamo«, »znamo mi njih« i potpuno prešućivanje!

U društvu bi morao postojati jasan zajednički narativ o tome što se dogodilo, tako pozicionirati društvo u sadašnjosti da biste imali jasnu perspektivu budućnosti. Mi ništa od toga nemamo. Mi ne vidimo niti godinu ili dvije unaprijed. Političari koji ne mogu projicirati budućnost, vraćaju se na prošlost. Ne vjerujem da to može biti i srednjoročna, a kamoli dugoročna strategija bilo koje politike, želi li učiniti nešto dobro.

Kardinal Bozanić je govorio o jednoj novoj ideologiji antifašizma koja je bliska staljinizmu pedesetih godina i koju ne nalazimo u suvremenosti drugih europskih zemalja. Kako komentirate tu njegovu interpretaciju?

Nije mi jasno što je mislio, a još manje mi je jasno kako ono što govori ima veze s onim što bi trebao propovijedati. Njegov rođak u čijoj je kući nastao antifašistički pokret na Krku, bio je antifašist po ukusu 40-tih godina. Antifašizam modernog doba vjerojatno uključuje borbu za slabije, ugrožene, druge nacionalnosti, pravdu… možete to zvati drukčije, naravno, ali to sigurno nisu vrijednosti koje su prevladane, pa niti problemi koji su izmišljeni. Kako shvaćati kada se druge proziva jer se zapošljavaju, mada su Srbi, poziva ih se da odu izvan zemlje, govori im se da su gosti. Mislim da borba protiv takvih tendencija, onih koji prizivaju Kevine jame, nema veze sa staljinizmom. Ima s fašizmom i antifašizmom.

Takva razmišljanja, kao kardinalova, naslanjaju se na tezu da komunisti nisu i ne mogu biti antifašisti. To u zadnje vrijeme zagovara Ivo Banac. Je li to povijesni revizionizam?

Na našem prostoru su antifašističke snage vodili komunisti. Možda je moglo biti i bolje da je bilo drugih. Ta Churchill je pokušavao proširiti partizansku bazu na različite načine, pa nije išlo. U Srbiji će reći da je Draža Mihailović bio antifašist, a nije bio komunist. Ne znam samo bi li njegova pobjeda pomogla Hrvatima? Istra i Rijeka sasvim sigurno ne bi bili u obnovljenoj Kraljevini Jugoslaviji, to možemo jasno konstatirati. Oni koji su bili antifašisti, a nisu se borili, kao Vlatko Maček, izgubili su u političkoj igri. U vakuumu nema rješenja. Ne vidim zato koji bismo to antifašizam mogli pronaći?

Josip Broz Tito. Je li bio diktator, je li bio zločinac?

Imao je i diktatorskih elemenata, naročito u nekim fazama i bio je krvav u nekim fazama svoje vladavine. Sve drugo zahtijevalo bi vrlo veliku elaboraciju. Takva su pitanja komplicirana. Netko tko je 1937. došao na čelo Partije, a 1941. na čelo partizanskog pokreta i koji se izborio u svjetskom i građanskom ratu za vlast te uspio opstati na vlasti u prostoru jugoistočne Europe - taj to sigurno nije mogao učiniti tako da ostane potpuno neokaljan i čistih ruku. To je priča o Titu, ali i o mnogim drugima. U isto vrijeme, a ja predajem svjetsku povijest 20. stoljeća i dolazim iz jednog malog naroda - nema puno tako važnih i svjetski relevantnih ličnosti s kojima se možete baviti. To ne znači ni da je Tito bio samo dobar ili posve neporočan, to naprosto znači da je bio zanimljiv i važan. Povijest pustopoljine sve to svodi samo na zločine. To je smiješno i krivo. U SAD-u je 12% stanovništva do konca šezdesetih 20. stoljeća praktički bez stvarne ravnopravnosti, ali mislim da je posve naopako da se sve što se tamo događalo promatra samo i isključivo kroz takvu prizmu.

Ovo je dio intrevjua koji je preuzet s portala novilist.hr