Letjele su prema jugu i toplini, i odjednom je nebo bez njih ostalo prazno, a ja sam zadrhtala od nenadane hladnoće, i u tom se trenutku oprostila s ljetom.


Kao i uvijek trajalo je prekratko.


Što sam ih više nanizala, svako novo koje dolazi sve je kraće, a paradoks je u tome da meni treba sve više i više topline.


Zato do same granice drhturenja ležim kraj vode da tijelom upijem što više sunca, i svjetlost koju ću ponijeti sobom u jesen i maglu. Znam da će mi trebati.
Valjda se čovjek godinama pomalo zasiti od svega što je vidio, čuo i doživio.


Ili pak vrijeme sve svede na pravu mjeru, tek, ništa kao prijelaz prema jeseni ne pokazuje koliko je u životu važna toplina.

selidba


Svečana otvaranja izložaba, promocije i koncerti, važni i utjecajni ljudi, mjesta na koja treba otići, dogovori, obećanja i veliki planovi… sve to postane manje važno u trenutku kad mi je hladno. Tada samo tražim blizinu onih s kojima se mogu ugrijati, onih jednostavnih i prostodušnih s kojima je tako dobro podijeliti tanjur juhe i kolač, ispričati što sam sanjala, smijati se, razmijeniti svakodnevne novosti, onih koji će razumjeti kad kažem da me još malo toga, osim dobrote, može impresionirati.


Guske svaku godinu sele na jug, lete za suncem da bi preživjele i taj im je instinkt urođen.

 

Čovjeku nije, zato koji put potroši pola života da odredi prave vrijednosti. Eto, i od gusaka se koji put može ponešto naučiti.

 

Piše: Edit Glavurtić | Radiogornjigrad.org