Branimir Glavaš ponovo je otišao u Remetinec i započinje svoj četvrti štrajk glađu. O Glavašu je puno toga rečeno, ali je nažalost malo učinjeno. „Nije Branimir Glavaš ni prvi ni posljednji, a kamo li jedini mogući ratni zločinac, kojega se u 28. članici EU tetoši, pazi i mazi ne bi li im protok vremena i biologija na ovaj ili onaj način namrijeli vječnu aureolu nevinosti. Gotovo bez ikakvih reakcija prošlo je i nedavno svjedočenje Mire Bajramovića na suđenju još jednom državnom uposleniku, Tomislavu Merčepu, svojedobnom pomoćniku ministra unutarnjih poslova RH, za likividacije civila prije gotovo četvrt stoljeća u Pakračkoj Poljani“, piše u Novome listu Branko Mijić.

Mitomani iz foldera „pobjednički narod i čistoća domovinskog rata“ ne čekaju izgleda da biologija odradi svoje po pitanju Glavaša (kojemu je 58 godina) ili Tomislava Merčepa (koji je u 63-oj), već su im već namrijeli aureolu nevinosti. Glavašu je na dočeku pri privremenom povratku iz zatvora pjevala nacionalna zvijezda Miroslav Škoro, bio je drag gost kod Klemm-Karamarkovih branitelja u Savskoj, a Merčep – odgovoran za zločine nad Srbima u Pakracu, “znamenit“ između ostaloga po izjavi „Kad su vidjeli da me narod voli, rekli su da sam ja pobio sve Srbe. Ali nisam, nažalost.” – našao se skupa sa mnogim drugim kriminalnim tipovima u svečanoj loži prilikom inauguracije hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.

O Glavaševoj ulozi u raspirivanu ratnih sukoba u Istočnoj Slavoniji malo se govori. O tome zagrebački povjesničar Ivo Goldstein u knjizi 'Dvadeset godina samostalne Hrvatske' (Novi Liber, Zagreb, 2010.) piše: „Situacija u istočnoj Slavoniji bila je slična onoj u okolici Knina. Srpsko nacionalno vijeće za Baranju, Slavoniju i Zapadni Srem donijelo je potkraj veljače [1991.] u Osijeku deklaraciju kojom se “izražava pravo srpskog naroda u ovim delovima Hrvatske na samoopredeljenje koje uključuje i pravo na otcepljenje i prisajedinjenje matičnoj državi srpskog naroda“. No, razlika u odnosu na Knin i okolicu bila je da su se ovdje barikade ipak uklanjale. U tom posredovanju i smirivanju važnu je ulogu igrao načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir, kojega su kasnije hrvatski ekstremisti ubili kako bi uklonili i posljednju prepreku raspirivanju sukoba. Ubojica Ante Gudelj bio je osuđen 1994. u odsutnosti na 20 godina zatvora, ali u zatvor tada nije otišao, već, nakon mnogo peripetija, punih 16 godina nakon počinjenog zločina. [Na Gudelja je 1997. primijenjen Zakon o općem oprostu.] U tri suđenja Gudelju nije se doznalo tko su mu pomagači, a kamoli nalogodavci. Međutim, kako vrijeme protječe nove se činjenice otkrivaju, sve je manje sumnji da su Gudelja, jednu nevažnu figuru, štitili tada najodgovorniji ljudi hrvatske poliike u Slavoniji (po nekim svjedočenjima, radi se o Branimiru Glavašu i Petru Kljajiću). Iz tih krugova očigledno je stigao i nalog Gudelju da počini zločin: indikativno je da je Gudelj pušku kojom je ubio Reihl-Kira dobio upravo od Branimira Glavaša. Osim toga, na sam dan ubojstva Reihl-Kira, Glavaš je dao intervju 'Glasu Slavonije' u kojem napada Reihl-Kira. Reihl-Kir je bio, po vlastitom iskazu neposredno prije smrti, “u ozbiljnom sukobu“ s Glavašem. Glavaš je bio sekretar Sekretarijata za narodnu obranu. Živa mu je ambicija bila da postane šef policije. Kako to ni sam predsjednik Tuđman nije dopustio, Glavaš je sa svojim ljudima počeo formirati paralelnu vlast u Osijeku s naoružanim odredima nazvanim Branimirova osječka bojna (BOB).“

Prometej.ba/FŠ