Ponekad popustim tvojim molbama, i dajem ti da Me vidiš u Mojoj divoti na kratak čas; od toga ti svijest planete zatetura, i, nemoćna da podnese sjaj sunca, strmoglavi se u njegov plamen. Pa ju sunce opet od sebe nježno otkida, i vraća ju, nesvjesnu, u staru putanju. Od tvoga sjećanja ostaje tek rupa, progorjela praznina uma, koja samo sebe zna.


Ponekad ti dajem ono, što još ne umiješ primiti – dajem ti da bi poželjela umjeti; znaj da nitko od Mene odvojen ne može preživjeti pun vidik na Mene. A neodvojenima i ne dajem, jer nemam što: oni znaju i imaju, jer oni jesu Ja.


 

Vesna Krmpotić, “Bijela kula”, knjiga 28. Prenijeto sa Radio Gornji Grad