Tužiteljici, socijalnoj radnici jedne francuske bolnice u blizini Pariza, nije produžen ugovor o radu nakon što se usprotivila skidanju marame na radnom mjestu. Francuski sudovi su potvrdili ovakvu odluku. ESLJP je zauzeo stav da je, na osnovu temeljnjih odredbi francuskog Ustava i na osnovu presuda najviših francuskih sudova, tužiteljica trebala biti svjesna posljedice daljnjeg nošenja marame, odnosno mogućnosti da zbog toga ostane bez posla u javnoj ustanovi.

Sud se odlučio, potiskujući slobodu upražnjavanja vjerskih uvjerenja, veći značaj dati načelu državne neutralnosti, tj. zahtjevu da se državna/javna služba mora uobličiti u skladu sa zahtjevom vjerske neutralnosti i potvrdio je odluku o zabrani nošenja marame u javnoj službi zauzimajući stajalište da je u ovom slučaju država samo iskoristila svoje legitimno pravo da provede odgovarajući ustavni propis.

Za ESLJP je bio odlučujući prvi član francuskog Ustava koji određuje da je vjersko opredjeljenje privatno, te da bi se vjera u skladu sa takvom odredbom morala potisnuti u privatnu sferu. Francuski model lacizma, tj. potpunog razdvajanje crkve od države, predstavlja jedan od osnovnih stubova Francuske Republike. Iz toga proizlazi da isticanje vjerskih simbola, kao i svaki drugi oblik izražavanja vlastite religioznosti u području rada javnih službenika nije dopušteno. Sud je istakao da Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, garantuje slobodu ispoljavanja vjere, ali da se pri donošenju ove presude moralo odlučiti između dva uzajamno sukobljena principa. S jedne strane je zagarantovano načelo neutralnosti, onako kako ga propisuje francuski Ustav, a sa druge mogućnost ispoljavanja vjerskih uvjerenja na radnom mjestu, npr. u vidu nošenja marame. U izboru između vrijednosti koje posreduje svako načelo ESLJP je veći značaj dao zahtjevu države da djeluje kao vjerski neutralna instanca.

ESLJP je uvažio da konevcijski koncept zaštite vjerskih sloboda prepušta državama članicama uređenje vjerskih pitanja. U konkretnom slučaju Franuska je vlasititim Ustavom regulisala strogo razdvajanje vjere od države. No, u analognoj konstelaciji koja je problematizirala nošenje marame na radnom mjestu u državnim službama je Ustavni sud Njemačke u najnovijoj presudi (13. mart 2015) odlučio da nošenje vjerskih obilježja, npr. marame kod nastavnog osoblja javnih škola ne krši njemački Ustav. Njemački Ustavni sud je sada mišljenja da bi ispoljavanje vjere (npr. u formi nošenja marame kao vjerskog simbola ili znaka vjere) predstavljalo neustavan akt samo ako bi se time očigledno narušavao školski mir ili načela državne neutralnosti. Specifičnost njemačkog pristupa ovom problemu slijedi iz karaktera njemačkog federalizma i razlika koje postoje u pogledu nadležnosti njemačkih saveznih zemalja da uređuju pitanja obrazovanja. Tako je berlinski Senat odlučio insitirati na načelu neutralnosti u smislu tvrdnje da nošenje marame u javnim školama krši obavezu države na neutralnost. Zbog toga je uslijedilo nekoliko tužbi učiteljica muslimanske vjeroispovijesti protiv savezne zemlje Berlin zbog nadoknade štete. U jednom slučaju tužiteljica smatra da je prilikom razgovora za posao diskriminirana na osnovu vjerske pripadnosti budući da je dobila odbijenicu u kojoj se poslodavac pozvao na načelo neutralnosti službenika. Prema njenom mišljenju savezna zemlja Berlin je ovim povrijedila pravo na ravnopravnosti i na vjersku slobodu. Argument koji ističe njena pravna zastupnica svodi se na tvrdnju da su samo žene muslimanke, koje nose maramu, ugrožene u pogledu vjerske slobode i slobode na poslovno opredjeljenje.

U Njemačkoj se sa zanimanjem isčekuje presuda berlinskog Suda za rad koji je nadležan za ovaj spor (donošenje je planirano za proljeće 2016. godine) jer će sud morati odlučiti da li se i u kojoj mjeri načelo neutralnosti pojedinih saveznih zemalja podudara sa Ustavom Savezne Republike Njemačke.

Autorica: Merima Mujanović, dipl. pravnica, saradnica Fondacije Centar za javno pravo.