Tokom Drugog svjetskog rata, dok su još uvijek odjekivali topovi po bosanskohercegovačkim brdima, odvijale su se i vatrene rasprave među vodećim članovima partizanskog pokreta o sudbini i budućem statusu Bosne i Hercegovine. Iako je tu bilo raznih lutanja i nerazumijevanja, jedna crta nikada nije pređena: podjela nije dolazila u obzir. Još prije izbijanja rata, nakon što je Sporazumom Cvetković-Maček 1939. faktički dokusurena već ranije primjetna podjela Bosne i Hercegovine, bosanskohercegovački komunisti su osuđivali taj čin kao „buržoaski sporazum na račun radnog naroda“ Bosne i Hercegovine, pa će taj stav o potrebi očuvanja cjelovitosti BiH biti konstanta u čitavom kasnijem historijskom hodu. Ali, uz to nesporno zalaganje za očuvanje cjelovitosti, postavljalo se pitanje statusa te cjeline. Na toj tački su vođene žive rasprave tokom 1943-1944. godine.

Iako nije sačuvana sva arhivska građa koja bi omogućila da se o tome detaljno raspravlja, jasni su okviri unutar kojih su se rasprave odvijale. Tu se se postavila dva pitanja: da li će BiH imati status autonomne oblasti ili federalne jedinice, te pitanje državnosti pojedinih cjelina unutar jugoslavenske federacije. O prvoj nedoumici se raspravljalo i u našoj literaturi, ali se čini da je sada to pitanje već dobrano riješeno: ideje o tome da Bosna i Hercegovina kao cjelina dobije status autonomne oblasti a ne federalne jedinice nisu izrastale iz nekog antibosanskog usmjerenja komunističkog pokreta nego iz dosljednog slijeđenja sovjetskog modela uređenja države, prema kojem su „federalne jedinice trebale biti ustrojene kao nacionalne republike, a etnički izmiješane povijesne regije mogle su imati status autononih pokrajina ili oblasti“, i tu se krije razlog zbog čega je jedan dio vodećih jugoslavenskih komunista zastupao stav da Bosna i Hercegovina kao povijesna regija sa etničkim izmiješanim stanovništvom ne treba imati imati status federalne jedinice.

Poznato je i kako se grupa bosanskohercegovačkih komunista, sa Rodoljubom Čolakovićem, Avdom Humom i još nekim tadašnjim aktivistima narodnooslobodilačkog okreta, uspjela izboriti da BiH dobije status republike, pri čemu je Titova podrška toj ideji bila presudna. Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u novembru 1943. u Mrkonjić Gradu o Bosni se ne govori kao o republici nego kao „zemlji“ u kojoj su „osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih“, da bi na Drugom zasjedanju u Sanskom Mostu 1944. Bosna i Hercegovina bila proglašena jugoslavenskom fedealnom jedinicom. Bilo je to u skladu s procesom građenja suverene države Jugoslavije i konstituiranje federalnih jedinica čija su rukovodstva u vođenju rata i revolucije imala priličnu samostalnost u skladu sa regionalnim i lokalnim specifičnostima. Poslije Drugog zasjedanja AVNOJ-a 1943. i odluke o konstituiranju jugoslavenske države kao federacije, pojedine republike su afirmirale svoju državnost, ali ne na račun jugoslavenskog državnog centra. Drugim riječima, izgradnja državnosti pojedinih republika kao federalnih jedinica nije značila slabljenje jugoslavenskog državnog centra, budući da se jugoslavenski federalizam izgrađivao po sovjetskom modelu „u kojem je prednost [državnog] centra pred dijelovima [tj. republikama] kontrolom strogo centralistički organizirane Komunističke partije uvijek ostala osigurana“.

Drugo zasjedanje ZAVNOBiH (Sanski Most, 30.6. 2-7.1944) bilo je presudno u izgradnji državnosti Bosne i Hercegovine tokom Drugog svjetskog rata. Podsjetimo da su na tom zasjedanju usvojene brojne odluke koje su označile uspostavljanje „državnih institucija Federalne Bosne i Hercegovine“.

O tome je 2019. u Sanskom Mostu organizirana rasprava koja je ovih dana pretočena u zbornik radova čiji je izdavač SABNOR Bosne i Hercegovine. Više o zborniku na blogu Husnije Kamberovića.