Čitanje teksta Valentina Findrika «Analiza buđenja katoličkih 'liberala' u Hrvatskoj» neodoljivo me podsjetilo na reakciju Ivice Raguža na početak objavljivanja Međunarodnog teološkog časopisa Concilium u Hrvatskoj 2010. godine. Tada je, naime, Ivica Raguž oplemenio hrvatski teološki prostor procjenom da je Concilium «irelevantan teološki časopis», što je iznio u Uvodniku tek pokrenutog teološkog časopisa Communio, i to ne zbog njegove naklade ili utjecaja na globalni teološki svijet već zbog toga što je, kako je pojasnio u intervjuu Jutarnjem listu nedugo nakon toga, «Concilium 1970-ih bio jedan od vodećih teoloških časopisa. No, 80-ih godina počelo je njegovo teološko razvodnjavanje. Pod time mislim na prevelik naglasak na crkveno-političkomu pogledu na Crkvu, na pokušaj da ju se reformira izvanjskim kategorijama ovoga svijeta, a ne iznutra, polazeći od “communija”, zajedništva Boga s čovjekom. To je jedan od razloga zašto je Concilium počeo sve više gubiti na važnosti u katoličkoj teologiji.» I dok je Raguž ipak ostavio Conciliumu pravo «katoličkog građanstva», iako je «liberalan» (pritom mu to pravo oduzima jer naprosto nije katolički, jer se previše uvaljao u dijalog sa svijetom), tekst gospodina Findrika, kao i niz drugih tekstova na portalu na kojemu je taj tekst objavljen, prokazuje liberalno kao liberalno pod navodnicima, a bilo kakav pokušaj drugačijeg tumačenja Pisma i Tradicije, Findrik će u skladu s politikom portala proglasiti lijevim i liberalnim i time neusklađeno s naukom KC, bez obzira što se u knjizi Vjera u dijalog, koju spominje, kao ni u Inicijativi, nigdje ne spominje «lijevo» kao normativno. Znakovito je to definiranje normativno vjerničkoga unutar uskih okvira usko shvaćenoga Nauka. Ono posve ide pod ruku s danas u Hrvatskoj raširenim politikama identiteta, onim nacionalnim i vjerskim, koji se ukalupljuju u svoje tabore praveći od vjere utvrdu usred bezbožnoga svijeta, pri čemu taj vjernički identitet sve više nalikuje na Crkvu koja se nalazi u poziciji posjedovanja apsolutne istine (što je očito i iz duha teksta našega autora gdje on docira dominikancu Srećku Koraliji što bi trebao i kako bi trebao nastupati u pojedinim temama). Ta se Crkva, naime, iz ovoga svijeta treba izdvojiti sa svojim skupom svih moralnih, društvenih i političkih uvjerenja. Kao da svijet nije Božje stvorenje te je «dobar», autonoman (nije moje, iz dokumenata Drugog vatikanskog je ovo «autonoman», a Bonhoeffer bi rekao «zreo») i kao da se s tim svijetom ne treba povesti dijalog o gorućim pitanjima današnjice, u najboljoj tradiciji koncilskih i postkoncilskih teologa kao što su Johann Baptist Metz i John Courtney Murray, u najboljoj tradiciji dokumenata 2. Vatikana Gaudium et spes ili Nostra aetate. Ta tendencija k sužavanju kršćanskoga identiteta kao bitno različitog od svijeta, kojega je dio, ipak pripada jednom od osnovnih teoloških pitanja, a to je odnos Boga i svijeta. Iako ta rasprava posve nadilazi predmet ove reakcija, ona ipak počiva u temeljima ovakvih članaka.

U članku je naime autor pokušao analizirati pojavu Inicijative «U dobroj vjeri» koju na samome početku diskreditira kao filijalu američke organizacije koja «u središtu svojega djelovanja ima organizirano protivljenje nauku Katoličke crkve» te se autor čudi zbog čega članovi inicijative naprosto ne napuste okrilje Katoličke crkve, kad su već njezini protivnici. Takav stav je sektaški, posve. Je li inicijativa filijala, ne znam, nisam dio inicijative (nisam ni katolik, a kamoli liberalni katolik) i na njezinim pripadnicima je da se o tome očituju. No, ono što ukazuje na stav autora o toj Inicijativi je pomalo začudno priznanje da je inicijativa imala dvije akcije koje iako «nemaju vlastitoga izvornog sadržaja po čijim bi ih se plodovima moglo prepoznati», autor ipak može zadobiti «jasnu i nedvosmilenu sliku ove inicijative». Kako, ne znamo, bez obzira na sav trud autora da pokaže kako je čitava inicijativa «korak unaprijed, dva koraka unatrag i tri ulijevo».

U sklopu te inicijative organizirano je i predstavljanje knjige Vjera u dijalog: sekularno i religijsko u razgovoru koju smo uredili Nebojša Zelič, docent na katedri političke filozofije Filozofskog fakulteta u Rijeci i ja. Prvi je, naime, ateist, a drugi je protestant. Na predstavljanju te knjige, koju autor spominje, u Muzeju prekinutih veza u Zagrebu, sudjelovali su, uz urednike knjige i p. Srećko Koralija (dominikanac) i Marina Škrabalo iz GONG-a. Zanimljivo je u tom kontekstu spomenuti i očitu difamaciju organizacije prikazivanja filma Inicijative o katolicima koji ne misle kako baš treba zakonski zabraniti pobačaj, koja je, kako kaže autor «nota bene organizirana u zajedničkoj suradnji s GONG-om i Kućom ljudskih prava». Pritom se GONG i KLJP koriste kao organizacije čiji jasan profil očituje tendencije i toga skupa, pa onda i čitave Inicijative. GONG, naime, da se zabilježi, izvršna njegova direktorica Jelena Berković, ako čitatelji portala ne znaju, bila je neizbježna i vrlo važna karika Inicijative «Oslobodimo doniranje hrane PDV-a» koju sam pokrenuo zajedno s Mladenom Tadej. Najveću korist (i toga GONG-ova djelovanja) imale su prvenstveno vjerske udruge jer se one mahom bave distribucijom hrane. Toliko o GONG-ovu protuvjerskome djelovanju.

No, natrag na knjigu. Namjera tih razgovora, kako smo naveli u predgovoru «Pluralizam u (ne)slaganju» bila je «ponuditi i artikulirati stavove koji su drugačiji od dominantnih i koje mogu dijeliti osobe različitih svjetonazorskih pozadina. Cilj nije bio razgovor suprotstavljenih strana već traženje zajedničkih točaka do kojih dolazimo iz različitih polazišta. Nadamo se da stavovi koji se nalaze u ovoj knjizi mogu pokrenuti jedan širi društveni dobronamjerni dijalog u kojemu nećemo prilaziti jedni drugima s unaprijed oblikovanim stavom o onome što drugi misli samo zato što je vjernik ili ateist. Vjera u dijalog je trajna i nadamo se da stavovi u ovoj knjizi mogu potaknuti jedan istinski dijalog i učvrstiti dobru vjeru u njegove učinke. Uviđanje dobronamjernosti kod drugih po pitanju političke i ekonomske pravednosti otvara širi prostor za jedan živi dijalog o najdubljim metafizičkim pitanjima između vjernika i ateista u kojem će se na suprotnim stranama u raspravi naći i dva urednika ove knjige.» Drugim riječima, željeli smo u ovom našem suludo polariziranom društvu povesti dijalog između ljudi koji, zbog svojega svjetonazorskog zaleđa, na našem javnom prostoru nemaju prilike razgovarati. Ako to nije dovoljno za pokretanje širega dijaloga, ne znam što bi bilo dovoljno. Da ne bude zabune, za razliku od autorova uvjerenja da smo zvali istomišljenike (iako, na kojoj razini su oni istomišljenici i što je zapravo pluralizam vrednota s kojima ulazimo u rasprave i na koji se način te vrednote oblikuju na javnom prostoru – nužno u suprotstavljanju?), važno je spomenuti da je na razgovorima sudjelovao nespomenuti Željko Tanjić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, a u «drugoj rundi», u Zagrebu, i Stjepo Bartulica (s Dejanom Jovićem) i Luka Popov (s Ivicom Kelamom).

Također, autor uzima primjer, izvučen izvan konteksta, mogućega dijaloga Nine Raspudića i fra Drage Bojića, kao primjera kako bi se dijalog, a time i pluralizam mišljenja, trebao odvijati. Dragu Bojića i Ninu Raspudića nije za uspoređivati (onkraj svih slaganja ili neslaganja s njihovim stavovima), naprosto zbog problema legitimacije sugovornika. I dok Raspudić jaše na populističkom valu, mijenja svoje stavove u odnosu na dominantnu političku paradigmu, praveći (i financijski) posao od svojih stavova, rogoboreći iz sigurne zagrebačke adrese o stanju u BiH, rigajući vatru na «daidže» (bosanske franjevce) koji su se «prodali komunistima i unitarnoj BiH», za to vrijeme fra Drago Bojić zbog svojih stavova biva ušutkan, gubi posao, a protiv njegova prava na slobodno iznošenje mišljenja se vode unutarcrkveni procesi. I da, ne mijenja svoje stavove ovisno o dominantnoj društvenoj i političkoj paradigmi. Naprosto zbog toga je dijalog takve dvojice nemoguć, zato što bi se njihove dvije pozicije jednakopravno legimirale kao valjane. A baš i nisu.

No, da se vratimo na početak... kao što je Raguž gotovo pa ubio ideju Conciliuma, ideju koja je tek bila zasađena u hrvatskom teološkom prostoru (broj pretplatnika Conciliuma rapidno je pao nakon njegova teološkog pravorijeka i od tada je jasno obilježen kao sumnjiva katolička pisanija), tako sad i redakcija portala bitno.net, zajedno s autorom, ideju (mogućeg) dijaloga i okupljanja vjernika drugačije ideološke pozicije od njihove, uz Božje milosrđe u korijenu reže, ukazujući svojoj čitateljskoj pastvi kako se valja kloniti tih stranih 'plaćeničkih pokreta' koji «u središtu svojega djelovanja imaju organizirano protivljenje nauku Katoličke crkve». Očito da je kod nas pluralizam (teološkog) mišljenja zaista osuđen na poraz, ili barem na preživljavanje na teškoj margini.

Zoran Grozdanov