Odlomak iz knjige “Velika očekivanja” Geerta Maka

S nizozemskog preveo: Goran Sarić

Prethodno: 2008.godina: sistemski značajne banke u rukama nemilosrdnih tipova

Finansijski svijet je bio ushićen. Bonusi i premije neviđeno visoki, upotreba kokaina u ovom sektoru bila je, kako reče jedan amsterdamski istraživač, “skoro funkcionalna”. Potisnuti stres, olakšati napetost, opet na trenutak dobro vladati poslom. “U Amsterdamu-Jug količina ušmrkanog kokaina je bila tolika da se lako mogla izmjeriti u kanalizacionoj vodi.“

Presudnu ulogu je igrao novac. Paul Moor je slutio da su njegove bivše kolege ozbiljno smatrale da su se sve te džinovske premije, godinu za godinom, stvarno i zaradile.

“Izgubili su svaki osjećaj za normalnost. Zapravo je“, smatra on, „bankarstvo beskrajno puno jednostavnije nego posao jedne porodilje ili medicinske sestre.“

Sredinom sedamdesetih godina trgovac novcem nije zarađivao više od trgovca automobilima. Trideset godina docnije ovaj drugi je katkad zarađivao milione. 2004. godine sam odlučio da upozorim izvršni odbor moje banke: strategija rasta bi mogla dovesti do prevelikih rizika. Na sastanku je zavladala tišina, bila je to strijela u srce njihove strategije. Predsjednik je nakon te pauze rekao: „Dobro rečeno, napokon jedan menadžer rizika koji kaže ono što moramo čuti. Hvala ti, Paul.“ Nešto kasnije je dobio otkaz.

Paul Moore je ubijeđen da su najvažniji bankari, a posebno oni na vrhu, savršeno dobro znali u kakve rizike ulaze. Pa zašto onda nisu reagovali? „Zato što su time zarađivali ogroman novac.“

Veoma mali Island je, usred ove finansijske euforije, bio poseban slučaj. Zemlja ima tristo hiljada stanovnika, ne više nego veći evropski provincijski grad, i svi su se poznavali. Međusobno ophođenje je oprezno, kao u svakoj maloj zajednici: čovjek s kojim si se danas svađao sutra je mogao postati tvoj novi kolega, ili momak tvoje kćeri. Surovi pejsaž je od davnina tjerao na usamljeničku skromnost, svi su se vrtili oko ribolova, Islanđanin je oko 1900. bio dvaput siromašniji od prosječnog Evropljanina – a tada ni ovaj drugi nije imao baš mnogo.

Sedamdesetih godina se to počelo mijenjati. Vlada je uspostavila kvotu ulova, ribari prodavali ulov za dobre pare, omladina postala sve obrazovanija, kreativno baratanje novcem i kreditima u toj zemlji vilenjaka i trolova je počelo igrati središnju ulogu.

Tri velike islandske banke su od 2003. godine još više raširile krila. S puno reklame i atraktivnim kamatnim stopama počele su privlačiti ušteđevinu iz ostatka Europe. Landsbanki je dva puta većom rentom privukla Britance i Nizozemce, Kaupthing Bank obradila Nijemce. Uspjeh su djelimično imali zahvaliti islandskom imidžu: skromnost, pouzdanost, poslovanje na skandinavski način. Ime inostrane ispostave Landsbanki je mnogo govorilo: Icesave. Nijemci su u islandske banke položili više od 20 milijardi, Britanci 30 milijardi, Nizozemci skoro milijardu i po, Šveđani 400 miliona. Sami Islanđani su često novac posuđivali u inostranstvu, u eurima, pa je kamata koju su morali platiti bila puno niža.

Jedan ekspert MMF-a je američkom finansijskom novinaru Michaelu Lewisu izjavio da Island više i nije zemlja: “To je hedž-fond.” Cijela jedna zemlja bez ikakvog iskustva s velikim novcem gledala je na Wall Street i mislila: pa to i mi možemo. I izgledalo je, piše Lewis, da će uspjeti. Dok se vrijednost američkih dionica između 2003. i 2007. udvostručila, islanske su dionice porasle devet puta. Cijene kuća u Rejkjaviku su za tri godine porasle 300 posto. Prosječna islandska porodica je u istom periodu postala triput bogatija. A sav taj novac su imali zahvaliti mladim i briljantnim islandskim investment bankers.

“To su bile nove rock-zvijezde”, poslije je režiser i aktivist Benedikt Erlingsson rekao mojim tv-kolegama. “Kad je top bankar Jón Ásgeir Jóhannesson ulazio u neki kafić u Rejkjaviku, nastao bi uzbuđeni šapat.” Na samom vrhu islandskog boom-a Jón Ásgeir i njegova žena su u Rejkjaviku posjedovali butik i hotel, jahtu od pedeset metara i veliki apartman u njujorškom Gramercy Parku – uključjući i blindiranu Panic Room. Stariji islandski bankari su pričali o “Hitlerjugend”: novoj generaciji brzih momaka i cura, školovanih u američkim bussiness schools, koji su čvrstom rukom u praksi provodili svoj poslovni moral.

Erlingsson je kasnije još uvijek s iznenađenjem pričao o ovom periodu, kao da je Island upao u najmračnije srednjovjekovno doba, u kome je bio moguć svaki eksces. “Odjednom smo imali posla s ljudima koji su imali skroz drugačiji moral od drugih stanovnika.” Razumije se da je neoliberalizam imao uticaja i na Islandu. Ali ova grupa je, po njemu, otišla i korak dalje. “Oni su sasvim svjesno kršili sva pravila i postojeće strukture, uopšte nisu brinuli o javnom dobru, niti gledali dugoročno. Primijetili smo da među nama žive ljudi koji operišu potpuno nesavjesno, koji ne zaziru ni od čega. Odjednom su se sve ružne i loše stvari koje su se uvijek širile o ‘upper class’ stvarno ispostavile tačnima.”

Na nekom od slavlja doživio je da im specijalno doleti Tina Turner; koštalo je to pravo bogatstvo. “Ali kad su Turner Brothers počeli da pjevaju, mladi bankari su krenuli glasno da pričaju. To su uradili da bi pokazali koliko su bogati: nisu čak ni morali gledati svjetsku zvijezdu za koju su dali milione. Tek to je bilo cool.”

Velika očekivanja su nastavak izuzetno popularne knjige U Evropi koja je objavljena prije petnaest godina. Nekoliko godina kasnije je uslijedila uspješna tv-serija od 35 nastavaka pod istoimenim naslovom, sa piscem u ulozi naratora. U Evropi se radilo o 20. vijeku, i kako nas je sve formiraio taj, u mnogim aspektima, strašan period, obilježen sa dva svjetska rata. Velika očekivanja govore o prve dvije decenije 21. vijeka. Knjiga nastavlja tamo gdje je stala prethodna, 1999. godine. Mak skicira atmosferu i raspoloženje na prelazu milenijâ, veliki početni optimizam, ali koji postepeno splašnjava i skoro sasvim nestaje. Opisuje, nadalje, osjećanja u vrijeme uvođenja eura, posljedice napada na Twin Towers, stanje u istočnoj Evropi i Rusiji, bankarsku krizu, Sjedinjene Američke Države, kontraste između sjevera i juga Evrope, izbjegličku krizu… U novoj knjizi Geert Mak piše kao i uvijek: jasno, utemeljeno i vjerodostojno, jezikom naučnika i istraživača, a opet stilski briljantno i uzbudljivo, tako da se i ova njegova knjiga čita poput najnapetijeg literarnog štiva! Velika očekivanja su već prevedena na više svjetskih jezika i po njoj je takođe snimljena tv-serija, opet sa piscem u ulozi voditelja i naratora. Jedan od nastavaka na neobičan, veoma potresan način govori o životu i posljedicama rata u postdejstonskoj Bosni i Hercegovini.

Geert Mak (1946) je poznati holandski pisac, publicista i novinar. U Bosni i Hercegovini su, osim knjige U Evropi, prevedena i njegova djela Most (o Istanbulu) i Putovanje bez Džona (američki putopis). Osim na naš jezik, njegove knjige su prevedene na mnoge druge strane jezike i štampane u stotinama hiljada primjeraka širom svijeta. Dobitnik je mnogih uglednih nagrada, među kojima De Gouden Ganzenveer (Zlatno guščje pero), Leipziger Buchpreis i nagrade za životno djelo Prins Bernhard Cultuurfonds.