Sedamnaesti tekst 21 teze o Bosni i Hercegovini Ivana Lovrenovića, objavljenih u knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata (2010).

U podtekstu mnogih debata o drukčijoj, poželjnijoj Bosni i Hercegovini, prisutna je teza o Bosni kakva je „bila prije”, i za kakvom bi trebalo težiti i sada, kao za konačnim i najboljim rješenjem. Malne, kao da je riječ o nekoj idealnoj, prototipnoj zajednici, i samo bi se, eto, trebalo vratiti na nju, ili proizvesti njezinu vjernu povijesnu repliku, pa da svi budu sretni i zadovolj(e)ni. Kada se na takvo „rješenje” pozivaju nenacionalistički deklarirani političari i intelektualci, koji u takvim restauracijskim iluzijama vide lijek protiv nacionalizma i etničkih podjela, paradoks njihova stava sastoji se u tomu što ne uviđaju da je to politika unifikacije, koja u etnički složenim državama poput Bosne i Hercegovine ne može da ne ide na ruku nacionalizmu i dominaciji većinskog naroda. Osim toga, kada se s takvom inspiracijom hoće praviti novi politički model, umjesno je podsjetiti na fantomatičnost pojmova državnosti i demokratičnosti kojima se tu operira kao s navodnim kontinuitetom i tradicijom.

U pogledu državnosne tradicije i kontinuiteta, na što se Bosna i Hercegovina ima „vratiti” kao na uzor i rješenje? Ako apstrahiramo daleki srednji vijek i feudalno Bosansko Kraljevstvo, koje je uništeno prije pet i po stoljeća u invaziji Osmanlija, državnosti u pravom, nerelativiziranom smislu riječi nema sve do 1992. godine, a novija povijest sva je slijed dugotrajnijih ili kraćih političkih i ideoloških provizorija, s nasiljem i ratom kao uvodom i krajem svakoga od njih.

Status pašaluka (ejaleta, vilajeta) u sklopu Otomanskoga Carstva (do 1878) i „corpusa separatum” u kolonijalnom sustavu Austro-Ugarske Monarhije (od 1878. do 1918) – uza sva dovijanja entuzijastičnih državotvornih tumača, prilično je teško ozbiljno tretirati kao „hiljadugodišnji neprekinuti kontinuitet državnosti”. Da se i ne govori o potpunom državnosnom vakuumu koji nastaje u razdoblju od 1918. do 1945, najprije u „staroj” Jugoslaviji, te u Pavelićevoj Endehaziji. Odluke i dokumenti, kao i sam događaj i institucija ZAVNOBiH-a iz 1943. i 1945. godine, imaju nesumnjivu historijsku i kontekstualnu vrijednost za utemeljenje modernoga „državnog” statusa Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u Jugoslaviji, koja je ustavnim amandmanima iz 1974. još osvježena i ojačana. No, u današnjoj muci traženja političkog rješenja za Bosnu i Hercegovinu on ne može biti od velike pomoći. Kada ZAVNOBIH „kaže”: ravnopravni narodi i jednaki građani, to nije ono na što mislimo kada te pojmove izgovaramo danas. Valja distingvirati: u historijsko-političkom kontekstu u kojemu se događaju ZAVNOBiH (skupa s ostalim zemaljskim antifašističkim vijećima po tadašnjoj Jugoslaviji) i AVNOJ, radilo se o svojevrsnom lukavstvu revolucionarno-političkoga uma. Kontekst je to, u kojemu se buduća komunistička vlast u borbi za legitimitet mora pred tadašnjom međunarodnom zajednicom predstaviti kao pluralistička i demokratska, a kamuflirati svoj ideološki karakter i naum. To se poslije 1945. vrlo brzo i pokazalo, kada su, za račun posvemašnjega progona svega građanskoga, te surove centralizacije i unitarizacije (koja je baš Bosni i Hercegovini dosudila, osobito u prva dva, dva i po desetljeća, položaj prave unutarnje kolonije), sva ta svijetla obećanja zaboravljena kao da nikada nisu ni izgovorena. Još nešto: o ZAVNOBiH-u je povijesno neosnovano razmišljati kao o izdvojenoj činjenici i događaju. On je, naime, kao i Narodna/Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, neodvojiv, upravo tvorbeni element državnoga projekta nove, komunističke Jugoslavije i odgovarajućega ideološkog koncepta društva. Zavnobihovska Bosna i Hercegovina naprosto nije mogla ni postojati izvan i mimo nadređene državnosti Jugoslavije.

Kako stojimo u pogledu demokratskih tradicija? Smije li se, barem među ozbiljnim i kritičkom mišljenju predanim ljudima, prihvaćati bajka o nekadašnjoj idili „tolerancije” i „demokracije”, kakvu propovijedaju romantičarski opijeni bosnoljubi! Ili radije treba govoriti o tvrdoj povijesnoj konstanti: da Bosna i Hercegovina posljednjih pola milenija svoje historije pretrajava u sukcesivnom smjenjivanju epoha, u svima redom pod teokratskim i/ili ideološkim režimima i u sastavu većih imperijalnih i državnih struktura, te da ni o državnosti, ni o demokraciji i toleranciji u građanskom i punom političkom smislu riječi, naravno, nije moglo biti ni govora

Diskontinuitet je karakteristično i trajno, upravo kontinuirano svojstvo bosanskohercegovačke povijesti, pa paradigma kontinuiteta na ovu povijest može biti primijenjena samo kao ideološka samovolja i nasilje nad faktima. Diskontinuitet u svemu: u državnopolitičkoj organizaciji, u civilizacijskim sistemima i religijama, u etničko-demografskoj supstanci, u kulturnim procesima... A tek kad se „prizna” globalni diskontinualni karakter cijele ove povijesti, mogu se početi otkrivati – tanki i skromni, ali fantastični u svojoj drevnosti – tragovi i jedva čitljivi znaci nekih kontinuiteta. Na užas današnjih etnoideologa, oni nemaju ama baš nikakvu etničku konotaciju u smislu „konstitutivnih naroda” i pripadajućih im vjerskih zajednica, nego svjedoče o dubokom i slojevitom zajedničkom naslijeđu ove zemlje i njezinih bezbrojnih kultova i etnosa, što su se smjenjivali u višemilenijskom slijedu. Jedino takvom metodom, radikalno očišćenom od ikakve nacionalno-vjerske ideologije, moguće je uspostaviti bogatu i uzbudljivu sliku bosanske političke i kulturne povijesti – kao svojevrsne ponornice, u znaku neravnomjernoga ali stalnog odnosa snažnih i tragičnih diskontinuiteta, i slabih i fragmentarnih kontinuiteta.

Kako stojimo u pogledu demokratskih tradicija? Smije li se, barem među ozbiljnim i kritičkom mišljenju predanim ljudima, prihvaćati bajka o nekadašnjoj idili „tolerancije” i „demokracije”, kakvu propovijedaju romantičarski opijeni bosnoljubi! Ili radije treba govoriti o tvrdoj povijesnoj konstanti: da Bosna i Hercegovina posljednjih pola milenija svoje historije pretrajava u sukcesivnom smjenjivanju epoha, u svima redom pod teokratskim i/ili ideološkim režimima i u sastavu većih imperijalnih i državnih struktura, te da ni o državnosti, ni o demokraciji i toleranciji u građanskom i punom političkom smislu riječi, naravno, nije moglo biti ni govora. U cijelom predmodernom razdoblju svoje povijesti bosanskohercegovačka konfesionalno-etnička pluralnost politički se izražavala u modelu otomanskog milet-sistema (iz kojega su se oblikovale moderne etnije-nacije u Bosni i Hercegovini), to jest, u modelu ograničene autonomije za neislamske monoteističke religijske zajednice. Kolikogod za svoje doba predstavljao mudar način (de administrando imperio) da Carstvo očuva unutarnju stabilnost u uvjetima silnih raznolikosti koje državno-politički obuhvaća, milet-sistem je, s druge strane, počivao na bitno nedemokratskim načelima i praksama (uostalom, potpuno primjerenim „duhu vremena”): pojedinac sa svojim privatnim i obiteljskim životom bio je potpuno u vlasti, prvo, svojega milet-baše, te, zatim, organa države, a konfesionalne zajednice su živjele međusobno odvojenim, paralelnim životima. Od važnosti je imati na umu da je Bosna, dakle, u nekoliko dugih proteklih stoljeća mala, tije­sna pozornica triju velikih civilizacija: zapadnoevropske kršća­nske, orijentalno-islamske i bizantsko-pravoslavne (uz četvrtu, sefardsko-hebrejsku komponentu, tanku ali dugotrajnu i zanimlji­vu). Sve su one, s izuzetkom četvrte, svaka u svoje vrijeme ustanovljene i unesene nasilnim vojno-političkim sredstvima, i svima njima kulturna i politička središta bila su daleko izvan Bosne. Sve su, takoreći do jučer, funkcionirale kao religijsko-konfesionalni su­stavi, gdje je religijska institucija i organizacija bila sinonim s jedne strane za cjelinu svake od tih civilizacija, a s druge strane za pripadajući bosanski etnos-konfesiju, današnju naciju. Predstavljajući povijesnu pojavu dugoga trajanja, duboki i živi tragovi koje je urezao taj sistem u obliku tribalnoga kolektivizma i svojevrsne neprijemčivosti za modernu građansku demokraciju, itekako su i danas vidljivi u psihopolitičkom ponašanju suvremenih bosanskih mileta i u strahu jednih od drugih.

Bit će, dakle, mnogo bliži povijesnoj istini, a metodološki i kritički mnogo produktivniji prijedlog da o današnjem povijesnom trenutku Bosne i Hercegovine govorimo kao o svojevrsnoj historijskoj nultoj tački u oba spomenuta aspekta – državnosnom i demokracijskom.

Izvor: ivanlovrenovic.com

Nastavit će se...