Šesti tekst 21 teze o Bosni i Hercegovini Ivana Lovrenovića, objavljenih u knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata (2010). Poneki akter priče se zamijenio, neke okolnosti su se blago promijenile, ali esencija je ostala ista. (Ur.)


Dejtonska Bosna i Hercegovina stvorena je, dakle, kao politički hibrid, u čijoj osnovnoj strukturi leži začahurena strašna činjenica jednoga nezavršenog rata i jednoga nepravednog mirovnog sporazuma. Etnopolitika u takvoj zemlji (diktirana između ostaloga težnjom da se ciljevi neostvareni u ratu, ostvare u miru) dominantna je forma politike, i teško je očekivati da bi ju u dogledno vrijeme mogla zamijeniti neka druga. Bosanskohercegovačko društvo je prožeto etnonacionalnom podijeljenošću, koja još od vremena otomanske Bosne nikada nije bila tako snažna kao danas, kada je – paradoksalno – ova zemlja prvi put u svojoj modernoj povijesti postala samostalna, međunarodno priznata, demokratska država. Etnonacionalna podijeljenost, i uz nju politički nesimetrična entitetska raspolovljenost, težak je problem, utoliko više što se podijeljenost, desetljeće i po poslije rata, okamenjuje, postaje normalnom formom političkog života za nove generacije, a međunacionalno povjerenje, toliko važno za društvenu konsolidaciju, ne razvija se i ne raste, nego se hladi. Nacionalni identiteti, očeličeni u ratu, snažno armirani svaki svojom religijskom komponentom, danas se u Bosni i Hercegovini ne ponašaju otvoreno, kao podloga za izgradnju pluralnoga a harmoničnog društva; oni se danas u Bosni i Hercegovini ponašaju kao tri zatvorena i samodovoljna, u mnogočemu konfrontirana sistema – tri mrke tvrđave čvrsto zamandaljenih kapija, s danonoćnom do zuba naoružanom stražom na zidinama identiteta. Općenito, od 1990. godine sva tri bosanskohercegovačka povijesna nacionalna identiteta prošli su, i još prolaze, kroz intenzivnu i dramatičnu preobrazbu; nekadašnji Srbi, Hrvati i muslimani-Bošnjaci, kad bi se probudili, ove današnje teško bi prepoznali kao sunarodnike.

U razrešavanju bosanskohercegovačkoga nepodnošljivog političkog statusa quo ne može biti ni od kakve pomoći tvrdnja, koja se često čuje, da „nacijā u Bosni i Hercegovini nije bilo do polovice XIX vijeka”, kao ni nalaz suvremenih historičara i teoretičara da je nacija „mit”, „konstrukt” „izumljena kategorija”. Manje-više, nacijā u današnjem smislu riječi nije bilo do XIX stoljeća ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i nigdje u Evropi, a velika metodološka važnost i teorijska inovativnost nalaza o naciji kao mitu prečesto se devalvira pomodnošću, dogmatičnošću i plitkošću kojom se koristi u dnevnoj upotrebi.

Shematizirano govoreći, priroda srpske i hrvatske etnopolitike može se opisati kao partikularna i decentralistička, a bošnjačke kao integralistička. Naravno, između politike srpskoga i hrvatskog partikularizma postoje ogromne razlike. Srpska se bazira na onome što je dobila u Daytonu 1995, kao što smo vidjeli – ni manje ni više nego pseudodržavu u granicama Bosne i Hercegovine. Zato ona zastupa tvrdi federalistički stav u okviru Bosne i Hercegovine, a centralističko-unitarni u okviru Republike Srpske. Srbe izvan Republike Srpske, koja je kao ekskluzivni srpski nacionalni entitet unutar Bosne i Hercegovine usisala sve nacionalne atribute i „prerogative”, prepustila je sudbini potpunoga političkog i kulturnog vegetiranja i marginaliziranosti, tihe asimilacije, isto kao što ona postupa s Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj. Težnja za učvršćivanjem i po mogućnosti ojačanjem takve autonomije, i za istovremenim slabljenjem državnih ingerencija Bosne i Hercegovine, glavni je cilj današnje srpske politike, koja u krajnjoj liniji vodi u oblikovanje Bosne i Hercegovine kao krhke konfederalne države, a najagresivniji protagonist te politike je aktualni premijer entiteta i predsjednik Stranke nezavisnih socijaldemokrata, autokratski vladar Republike Srpske, Milorad Dodik. Politika hrvatskoga partikularizma nije ni sjena srpske. Poražena u ratu i u Daytonu, nakon detuđmanizacije Hrvatske ostala bez ikakvih iluzija o izdvajanju iz Bosne i Hercegovine i pripajanju Hrvatskoj, u miru institucionalno marginalizirana na oba nivoa, državnome i entitetskom, a politički u okviru odlučujućega srpsko-bošnjačkog odnosa, hrvatska etnopolitika svodi se na jedva ostvarljive želje za mrvicama vlastite teritorijalne autonomije u federalno decentraliziranoj Bosni i Hercegovini.

Partikularističke politike, dakle, koje sa sumnjivom legitimiranošću u svoje ruke uzimaju predstavljanje nacionalnih interesa (srpskih i hrvatskih), prihvatile bi državu Bosnu i Hercegovinu, ali kao neku vrstu saveza triju (etničkih) država u državi. Kakva bi bila priroda demokracije, ljudskih i nacionalnih prava u tim državicama, nije teško predvidjeti: prakticirala bi se u njima marginalizacija i diskriminiranost manjinskih skupina, još veća i otvorenija od one koja je i danas na djelu svuda gdje vlada određena nacionalna većina.

Prividno kao antipod partikularizmima, naročito onome srpskom, stoji bošnjačka politika bosanskohercegovačkoga integralizma. Njime je prožet politički nazor cijeloga spektra bošnjačkih stranaka i uopće bošnjačkoga kulturno-političko-vjerskoga miljea, a najizrazitiji zastupnik ove politike je Haris Silajdžić, predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu. Također, ovim su političkim nazorom prožeti i politički subjekti neetničke, građanske denominacije i orijentacije, poput Socijaldemokratske stranke BiH i drugih, manjih stranaka, kao i različitih nepolitičkih organizacija i udruženja, mahom sa sjedištem u Sarajevu. Nema u toj politici načelno ničega spornog u onome dubinskom smislu u kojemu bi ona imala biti izraz povijesno i psihološko-politički razumljive i logične bojazni od urušavanja ili nestanka državnoga i teritorijalno-političkog okvira Bosne i Hercegovine. Opstojnost Bošnjaka i bosanskih muslimana sudbinski je vezana uz opstojnost države Bosne i Hercegovine – to je aksiom. Jednako je neupitan na intimno-psihološkom, kao i na političkom planu. Politička zbivanja i civilizacijski procesi modernoga doba (od odstupa Osmanskoga Carstva i ponovnoga uključivanja Bosne i Hercegovine u političku i civilizacijsku mapu Evrope putem austrougarske okupacije) bosanskim su muslimanima nametnuli imperativ da se okrenu sebi, da svoj centar pronađu u sebi i u Bosni. Osmanski sultan je u jednoj osobi i instituciji bio politički i vjerski autoritet, kao što je i država-carstvo bilo dosljedno teokratski uređeno. U kontekstu dramatične i traumatične smjene carstava 1878. godine, kada je carigradskoga sultana u Bosni i Hercegovini zamijenio bečki car, valjalo je i u vjersko-organizacijskom smislu pronaći sasvim drukčiji, novi model, a novi imperijalni gospodar nije mogao dopustiti da vjerski život muslimana u Bosni i Hercegovini ostavi ispod svoga nadzora. U pregovorima između Beča i Stambola prihvaćena je solucija da se osnuje „zemaljsko” muslimansko starješinstvo, koje bi financijski bilo vezano za monarhijsku kasu u Beču, a simbolično bi na nj bilo preneseno nešto od ingerencija kalifa. Tako su bosanskohercegovački muslimani u vjerskom pogledu zapravo ostali odrezani od matice, od centra, i prepušteni sami sebi, ostavši istovremeno i bez hijeratske dimenzije u svojemu organiziranju. U narednim povijesnim događajima i kretanjima to se samo još produbljivalo, a ukidanjem kalifata u Ataturkovoj revoluciji zapečatilo i na općeislamskom planu. Kroz te događaje rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, te i institucija reis-ul-uleme, vremenom su postali faktor od ogromne važnosti za život muslimana, a neke od velikih ličnosti na toj funkciji, poput Džemaludina Čauševića (1870-1938), ostavili snažan i trajan pečat u duhovnoj i intelektualnoj povijesti ovoga svijeta.

Za neupućene začudno, bosanski su muslimani u tim prekretnim vremenima pokazali inherentnu spremnost za ulazak u evropski krug zemalja, naroda i društava. Svojevrsna indikacija te pripravljenosti bila je i brzina kojom je bosansko društvo prevladalo početni šok promjene turske vlasti austrougarskom i počelo se intenzivno uključivati u norme i tokove evropske civilizacije. Taj veliki obrat i njegovu povijesno-civilizacijsku pozadinu nitko još nije temeljito istražio i valjano interpretirao. A morao bi ga živo imati na umu svatko, tko želi išta mjerodavno znati o bosanskim muslimanima. Stoljećima prije toga za njih je, naime, u praktičnom životu u jedan jedinstven identitet bio sliven i izjednačen osjećaj pripadnosti Bosni, Osmanskomu Carstvu i islamu, ili, drukčije rečeno, sačinjavali su ga: uža, najkonkretnija regionalno-jezična zavičajnost, politička pripadnost jednome velikom kozmopolitskom carstvu, i jednom univerzalnom religijsko-civilizacijskom krugu. Promjena o kojoj govorim najedanput je, preko noći, dovela u pitanje sinonimnost tih triju elemenata. Slika do jučer stabilnog i u svim elementima harmoničnog svijeta i homogenoga identiteta raspala se u komade. U tom kontekstu spomenuti obrat doista se ukazuje kao velika i važna tema naše zajedničke povijesti. Strašna, pak, zbivanja u devedesetim godinama Dvadesetoga stoljeća, kada je izgledalo da je od Miloševićeve srpske ratne politike, kojoj se bio priključio i Tuđman s hrvatske strane, Bosni i Hercegovini namijenjen politički nestanak, a bosanskim muslimanima, uz masovne pokolje i progone s velikoga dijela teritorija, potpuna politička marginalizacija – silno su pojačali faktor straha i resantimana kao prvorazredan psihopolitički motiv.

Nerješivi problemi s današnjom politikom integralizma nastaju, međutim, zbog toga što se iz te bošnjačke i sarajevske vizure ne uviđa ozbiljnost i jednaka politička utemeljenost zahtjeva nacionalno drugih, odnosno, previđa se da danas više naprosto ne postoji mogućnost da se ti drugi pridobiju za integralistički koncept Bosne i Hercegovine. Budući da se, dakle, pristup bošnjačko-bosanskih integralista praktično svodi na opciju koja se dominantno podudara sa samo jednom etničkom političkom voljom, a pri čemu se iz nje same to ne vidi kao vlastiti politički defekt i ograničavajući moment, nego se ta opcija nastoji nametnuti kao jedino moguće rješenje za uređenje države, bošnjački/bosanski se integralizam ukazuje kao samo još jedan etnonacionalni partikularizam, jednak dvama ostalim, i s nimalo manjim psihološko-političkim nabojem nacionalizma, po karakteru i vrsti ekvivalentan ostalim južnoslavenskim nacionalizmima što su determinirani sudbinom i statusom malih naroda, u bošnjačkom slučaju još izloženoga besprimjernom uništavanju pred očima cijeloga svijeta u ratu 1992-1995.

Nema sumnje, srpski partikularizam u formi ekstremnoga autonomizma, te bošnjački integralizam u formi koja je slijepa za legitimne decentralizacijske razloge i zahtjeve drugih – međusobno se izjednačuju po efektima sistematskog umanjivanja mogućnosti da se Bosna i Hercegovina izgradi kao funkcionalna država i država poželjna za sve narode i građane. Ako za ovu zemlju uopće ima rješenja, njega će očevidno biti moguće pronaći samo na nekom srednjem putu između ova dva nacionalna ekskluzivizma.

Izvor: www.ivanlovrenovic.com

Nastavit će se