U knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata, čiji su autori Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović, objavljenoj 2010. godine u nakladi Novog libera, jedno poglavlje autora Ivana Lovrenovića donosi 21 tezu o Bosni i Hercegovini. Tokom ove godine objavljivali smo te teze jednu po jednu na Prometeju, kao poticaj na ozbiljan dijalog o našoj zemlji, kao potvrdu da se ništa nije promijenilo ni u ovom desetljeću i kao dokument za 2029. Ovo je dvadesetprva i posljednja.


O Evropi se u bosanskohercegovačkoj javnosti već sasvim uobičajeno govori i piše na dva međusobno poništavajuća načina, a da nitko u tomu ne nalazi ništa čudno, čak ni kada jedni te isti ljudi (političari, intelektualci, novinari, vjerski službenici...) prakticiraju čas jedan čas drugi način, ovisno o prilikama i auditoriju.

Način prvi: Evropa je kriva za genocid u Bosni, ona nije učinila ništa da ga spriječi a mogla je, ona je „nas izdala”, izdajući i vlastite „principe i vrijednosti”, ona, uostalom, i danas igra dvoličnu igru jer nema konzistentnu politiku prema Bosni i Hercegovini te nas ostavlja da se mučimo u nemogućem dejtonskom statusu quo, u stagnaciji, socioekonomskom propadanju i neizvjesnosti u pogledu političke budućnosti zemlje i države. A u vjersko-ideološki dimenzioniranom i zaoštrenom obliku zna se čuti i tumačenje da je to zato što je „Evropa kršćanska” a „u Bosni su muslimani”... Ovaj način vuče genezu iz godina rata, kada je imao ne samo psihološku, nego i punu političku opravdanost. (Treba se samo sjetiti tadašnjih prvih ličnosti UN-a i evropske politike, te njihovih ovlaštenika u ulogama pregovarača u bosanskohercegovačkoj krizi: Boutros Boutros-Ghali,John Major, François Mitterand, lordovi Carrington i David Oven, Thorvald Stoltenberg... Njihova politika prema Bosni i Hercegovini ocijenjena je diplomatski neuspješnom a etički poraznom i u knjigama najobjektivnijih analitičara i autora iz njihovih zemalja, kakva je, na primjer, analiza britanske politike u Bosni u knjizi Brendana Simmsa Najsramniji moment: Britanija i destrukcija Bosne.)

U ljeto 1992, u strašnim okolnostima sarajevske i bosanske kataklizme, i sâm sam pisao ovako: „Moralni komoditet – to je oznaka moderne Evrope i svijeta, možda i kao vrhunsko dostignuće – zašto ne i cilj? – ovako zasnovane tehnološke i konzumentske civilizacije kakva je zapadna na kraju XX i na prelasku u XXI stoljeće. Doista, kroza što je Evropa prošla samo u posljednje dvije tisuće godina, ili samo u posljednje dvije stotine godina, od pariških giljotina, francusko-austrijsko-njemačko-rusko-turskih klanja, krvavih revolucija, svjetskih ratova, hitlerizma i staljinizma, aušvicā i gulagā – ta, ona je ovih godina tek uhvatila povijesnu sekundu vremena da dremne, da odahne od užasne stvarnosti i od još užasnije potrebe da bude moralno budna. Evropa je, dakle, taman uhvatila čas blažene predanosti idili prosperiteta, blagostanja, bajci demokracije, kad – balkanska klaonica! Možete li samo zamisliti kako nas mrze po evropskim kabinetima! Nema li u toj mržnji možda za nijansu više srdžbe na žrtvu nego na koljače! Jer, što ste nam to dovraga, imali priređivati! A ako već jeste, što vaši refleksi nisu bili budni, refleksi moguće žrtve, a ne da sad, glupo-nevino preklana vrata upirete svoj napola vapijući, napola optužujući pogled ovamo, u naš svijet u kojemu se klanjem vratova više ne bavimo... I uopće, što će nam čitav taj krvavi, morbidni cirkus? Zločinci, žrtve, masovni grobovi, logori, glad, bolest, ljudi sa zavežljajem, rijeke ljudi sa zavežljajem, izbezumljena djeca?... Što bismo imali od stopostotnoga solidariziranja sa žrtvom i od stopostotne osude koljača? Uviđanje da se žrtva doista ne može braniti, a potom kao konzekvenca – da joj moramo aktivno pomoći. Ili zaglaviti u novi povijesni ciklus moralne glavobolje. I jedno i drugo – nepodnošljivo! Izbjeći, pošto-poto! Zato Evropi i svijetu treba tzv. političko rješenje. Ono je sterilno čisto. Ono donosi optičku varku: ne vidi se krv, ne vide se pokolji, nema porušenih gradova. Nema zločinca, nema žrtve! Čeka nas, dakle, užas političkoga rješenja. Bez katarze, bez nužne satisfakcije, bez osvita novoga dana: sivilo tupog postojanja. Zločin i žrtva – izjednačeni u zajedničkom besmislu.”[1]

Ako je danas, cijeli decenij i po poslije rata i političkoga rješenja kojim je prekinut, takav govor o Evropi još prisutan, on je najčešće samo izraz bespomoćnosti i očaja, i nepostojanja konkretnije adrese na koju bi se bespomoćnost i očaj uputili.

Način drugi: jedina mogućnost da se Bosna i Hercegovina spasi sama od sebe, od svojih unutarnjih nepomirljivosti i etničkih razdrtosti, jest integracija u Evropu, u tu nad-zemlju idile i blagostanja, gdje nema granica ni pasoša ni viza, gdje su „svi isti”, i gdje važe pravila i zakoni jednaki za sve – tzv. evropski standardi. U toj vrsti govora o Evropi nikada se ne zaboravi gordo i razmetljivo napomenuti da je Bosna, uostalom, „Evropa oduvijek”.

Već i sama ova dvostrukost u doživljaju Evrope signalizira da imamo neki svoj unutarnji problem s „Evropom”, zapravo problem sa sobom samima, s vlastitim „civilizacijskim identitetom”: vruće se samoreklamiramo kao „Evropljani” i želimo da nas se tako percipira, vrijeđamo se ako nas gledaju drukčije, ali ni sami nismo sigurni što je to. Doista, što je to „evropska civilizacija” kojoj bi Bosanci i Hercegovci tako žarko željeli pripadati, a još više željeli od nje steći priznanje da joj pripadaju?

Najprije, to s civilizacijom/civilizacijama! Jedno od najnejasnijih pojmovnih određenja, s tisuću i jednim tumačenjem, od kojih se mnoga između sebe toliko ne slažu, da su zapravo suprotstavljena. Mnogi poluinteligenti i autodidakti silno su, recimo, skloni još i danas oduševljavati se Oswaldom Spenglerom i njegovom Propašću Zapada u kojoj se s mračnom nasladom, punom opskurnoga intelektualnog desničarenja, proriče kraj zapadne civilizacije, iako je Spenglerove „vizije” znanstveno i intelektualno superiorno pobio Johan Huizinga odmah čim su postale popularne početkom dvadesetih godina XX vijeka. U naše vrijeme planetarnu glasovitost stekao je Samuel Huntington, koji je globus podijelio na osam civilizacija (zapadnu, islamsku, latinoameričku, afričku, japansku, konfučijansku, slavensko-pravoslavnu i hinduističku), najavljujući nailazak epohe koju će obilježavati njihovo sukobljavanje. Fernand Braudel, veliki povjesničar civilizacija, podsjeća kako je pojam i termin civilizacija prvi upotrijebio Mirabeau otac u djelu Rasprava o stanovništvu (1756), govoreći o njoj kao o „izvjesnoj vrijednosti povezanoj s izvjesnim idealom (vrline i razuma), kao o skupu ustanova i tehnika, te kao o kritici sadašnjice kroz suprotstavljanje nepravdama i nepravilnostima svijeta”... Svoje monumentalno djelo o civilizaciji klasične Evrope Pierre Chaunu počinje rečenicom: „Historija civilizacije nije splet zbivanja što se vezuje za dan i trenutak nekoga događaja (...) Njen izbor je drukčiji. Ona pamti 1915. zbog teorije relativiteta, 1637. zbog Rasprave o metodi.”[2]

Doista, ima li od Descartesa i njegove ideje o metodičkoj sumnji kao početku svake čovjekove mogućnosti da spozna svijet i sebe u njemu ičega što bi se s većim razlogom uzelo kao movens i početak moderne evropske civilizacije! Blaisea Pascala maksima Čovjek je (...) trska koja misli i Descartesov Cogito ergo sum, bez obzira na svu različitost dvojice francuskih genija, leže u temeljima svega onoga što zamišljamo kada danas u civilizacijskom smislu riječi kažemo: „Evropa”. Antropocentrična umjesto teocentrične slike svijeta i društva; znanstveni namjesto religioznoga pogleda na svijet; ukidanje nositelja političke vlasti kao pomazanika božijih i njezino predavanje u ruke predstavnika izabranih od građana; posvemašnja matematizacija čovjekovoga svijeta; sekularizacija i laicizacija znanosti, kulture, umjetnosti, obrazovanja; intelektualno detroniziranje autoriteta, te kritika i kritičnost kao djelatnost individualnog uma i društvene prakse od koje ništa nije i ne može biti izuzeto; predanost općem dobru kao osnova političke kulture; konačni prodor ideje o jedinstvenosti i nepovredivosti ljudske osobe te u skladu s tim koncept ljudskih prava kao najvišega načela društvenosti, uz načelo apsolutne nediskriminacije po vjeri, naciji, rasi, spolu, spolnoj orijentaciji, grupnoj pripadnosti – to su neke od glavnih vrijednosti što obilježavaju modernu evropsku civilizaciju.

Što je od svega toga u Bosni i Hercegovini usvojeno i načinjeno standardiziranim oblikom ponašanja u mjeri u kojoj bi se moglo reći da „smo Evropa oduvijek”? Nije mnogo, a i ono što jest, primilo se plitko i neuvjereno. Promatrano sa stanovišta historijsko-političkog razvoja, sve je to lako objašnjivo. Ako se ne računa daleka prošlost, kada je srednjovjekovna bosanska država i kultura, kako smo već vidjeli, pripadala tadašnjoj evropskoj civilizaciji, Bosna i Hercegovina se ponovo uključuje u evropski svijet tek s austrougarskom okupacijom 1878. Nota bene: i tada nasilno, kao što je nasilno iz njega bila isključena četiri stoljeća ranije i priključena drugoj civilizaciji, islamsko-osmanskoj. Tada i nastaje ono što otomansku Bosnu tako slikovito karakterizira: tzv. susret različitih civilizacija. Razdoblje provedeno u političkim tvorbama stare Jugoslavije i Endehazije teško je, osim s krajnjim cinizmom, tretirati kao „evropsko”. Život u Titovoj Jugoslaviji jest, osobito pri njezinu kraju, poprimio mnoge manifestne zapadnoevropske karakteristike, ali po onoj glavnoj još uvijek je bio s druge, tamne strane Mjeseca: sama ideja građanstva i građanina, naime, u tom je ideološkom sistemu i političkom režimu bila proskribirana kao „reakcionarno naslijeđe prošlosti”, a načelo individualnosti sistemski podređeno načelu kolektivnoga, klasnog. Po toj fundamentalnoj političkoj i civilizacijskoj crti, Jugoslavija nije bila dubinski prožeta modernizacijom, procesom koji je bitno determinirao suvremenu Evropu. Tek pri kraju Dvadesetoga vijeka Bosna i Hercegovina se formalno politički pluralizira i demokratizira, a odmah potom tone u krvavi rat, te poslije njega u današnji nepodnošljivi politički provizorij, u kojemu su etnoreligijske, partitokratske i tajkunsko-interesne strukture uzurpirale sav politički i društveni život. Nema tu gotovo ničega od prvobitne Mirabeauove civilizacije iz XVII stoljeća shvaćene kao „izvjesna vrijednost povezana s izvjesnim idealom (vrline i razuma), kao skup ustanova i tehnika, te kao kritika sadašnjice kroz suprotstavljanje nepravdama i nepravilnostima”. Da ne govorimo o gore nabrojanim temeljnim vrijednostima suvremene evropske civilizacije.

Cijela ova priča o Evropi ima, naravno, i naličje. Kao sve velike civilizacije, i evropska puna je vlastitih kontroverzija, mračnih strana. Svima je negdje u nazivniku – neodoljivost teritorijalne i političke ekspanzije, uvijek obrazlagana nekom velikom ideologijom a realizirana ubojstvima genocidnih razmjera, masovnim deportacijama, istrebljivanjima i rijekama ljudske krvi (Aleksandrov helenizam, rimska ideja rimskoga mira i svjetskog građanstva kao rimskog, prva muslimanska osvajanja kao i potonja osmanlijska, s islamom kao sredstvom i ideološkom armaturom, velika evropska „otkrića” i kolonizacija/kristijanizacija „trećega svijeta”...). Isti Huntington, koji je u našim krajevima gdje se sve čita vruće glave stekao „slavu” isključivo kao inspirator sukoba, zapisao je i ovo: „Zapad nije osvojio svijet superiornošću ideja, sistema vrijednosti i religije, nego superiornošću organiziranog nasilja. Zapadnjaci često zaboravljaju ovu činjenicu, nezapadnjaci nikad.”

I to je Evropa. Ona o kojoj je Miroslav Krleža, bez premca najautentičniji Evropljanin ali i najžešći euroskeptik svih južnoslavenskih književnosti, pisao još 1933: „Kao što je Tula potkovala srebrnu buhu, tako je Evropa danas potkovala sve razume i sve pameti čitavih stoljeća, stvorivši iz sviju mudrosti ljudskih draguljarske izloge, pasja groblja i krvave poplave što se pretvaraju za razonodu u glavne atrakcije prometa stranaca: groblja evropskih heroja, koji su pali za civilizaciju Evrope. Posvećujući sve svoje bogato znanje ženama, tkaninama, loptama i strojevima, Evropa se danas miče sa svojim topovskim cijevima i pneumatičkim točkovima i benzinskim kantama i filozofijama kao žalosna sablast, koja između toplih tropskih daljina i maglenog ledenog sjevernog mora ne zna što da počne, čega da se prihvati i kamo da zapravo krene, u stvari pred svojim vlastitim utvarama, u protuslovlju sa svojim intimnim lažima, bogata, kao nikada još u prošlosti, a prazna i dosadna kao odsvirana gramofonska ploča.”[3]

Jasno je danas svakome razumnom u Bosni i Hercegovini da „nam je Evropa jedina šansa”; ako bi nas ona napustila, ova bi se zemlja definitivno pretvorila u zonu sumraka, suvremenu „demokratsku” verziju nekadašnje Enver Hodžine Albanije. Nije, dakle, Bosni i Hercegovini mjesto u Evropi zato što to zaslužuje jer je „Evropa oduvijek”, nego zato što joj je to – biti ili ne biti.

KRAJ

Izvor: www.ivanlovrenovic.com

[1] Ivan Lovrenović, Ex tenebris, sarajevski dnevnik, Zagreb 1994.

[2] Pierre Chaunu, Civilizacija klasične Evrope, Beograd 1977.

[3] Miroslav Krleža, Evropa danas, Zagreb 1933.