Nastavak na tekstove: Piromani laži, potvora i obmana, Franjevci ahdnamaši. Treći tekst u serijalu "Ahdnamaši, daidže i udbaši", kao odgovor Ivanu Filipoviću i sličnima na objede ramskih i bosanskih franjevaca za ahdnamašenje, udbašenje, crveni fratarluk i slična dijabolična zamagljivanja.

*

Klevetati franjevce da su ahdnamaši, kako to čini Ivan Filipović i slični njemu, uklapa se u daleko širi projekt koji su kao reakciju na velikosrpski projekt operacionalizirali hrvatski politički trojac Tuđman-Šušak-Boban zajedno sa svojim političkim, crkvenim i medijskim slugama, a danas se nastavlja ponajviše hercegovačkom politikom dr. Dragana Čovića, "velemajstora praznoslovlja i koristoljublja" (I. Lovrenović). Taj projekt glasi: Bosna bez Hrvata! To onda nužno podrazumijeva, Lovrić je to precizno detektirao, klevetanje bosanskih franjevaca i Bosne Srebrene: "Nije Filipovićevo bavljenje franjevcima" – piše Lovrić – "nikakva novost niti njegov osobni izum. Oni su od svojih početaka bili smetnja svima koji su Bosnu držali povijesnim i političkim nedonoščetom i nekakvom kolonijalnom tvorevinom. A franjevci je već nekoliko stoljeća smatraju vlastitom životnom opsesijom, i to s punim pravom, jer su u njoj opstali unatoč povijesnim lomovima i projektima koji su priželjkivali njezin i njihov nestanak."

Filipović – plaćen ili neplaćen – vulgarna je varijanta glasnogovorništva dominantne hrvatske politike koja prezire svoju zemlju Bosnu, a svoj narod drži u povijesnoj i političkoj "nesebeznalosti" (I. Lovrenović) te se takmiči kako što drskije zagaditi vlastite povijesne izvore i povijesno nasljedstvo, u čemu svoje neporecivo mjesto zauzima i Ahdnama i zvizdovićevski, katoličko-franjevački model života u Bosni i Hercegovini.

Ničega nije u izobilju proizvela hrvatska dominantna politika, njezine razne akademije i udruge, manifestacije i "pečati" kao advokate te politike. Ničega toliko u izobilju – i za izvoz na hrvatsko tržište, posebno dalmatinsko – nije proizvelo mostarsko sveučilište kao glasnogovornike nacionalizma, eufemistički kazano PR (Public Relations) HDZ-Čovićeve politike. A u to bitno spada: odbacivanje Bosne, obrana očišćene Republike Srpske od Hrvata, patološka mržnja prema muslimanima, Sarajevu i ahdnamašima.

Ne može se ovdje mimoići oca današnje samostalne Hrvatske ali i glavnog sukrivca suvremene tragedije bosanskih Hrvata, dr. Franju Tuđmana, po njegovoj najvrućoj želji, povjesnika. "Povjesničar Tuđman dugo je opterećivao Tuđmana državnika", jedva će, ali ipak izreći istinu, njegov ministar Davorin Rudolf. Tuđman se Ahdnamom nije bavio, on je u baštinu ostavio da se "svjesni" Hrvati trebaju baviti velikim strateškim, državotvornim pitanjima, a ne povlačiti se po nekim bosanskim (muslimanskim) historijskim klancima i spašavati bosanska stada, "stoku sitnog zuba". Upravo zbog nepoznavanja, prezira i bahatog ignoriranja povijesti Bosne i bosanskih Hrvata, Tuđman je sukrivac njihove povijesne tragedije. Sukrivac je, jer se od svojih prvih političkih nastupa, privatno i javno, novinarima i u Saboru, izjašnjavao da neće prvi dijeliti Bosnu i Hercegovinu, ali ako Srbi (S. Milošević) to počnu raditi, i on će – dakle, Hrvatska – uvijek tražiti svoj dio.

Za ilustraciju navodim Tuđmanov govor na sjednici Hrvatskog Sabora 25. lipnja 1991. Tada Tuđman izjavljuje: "Vodstvo Republike Hrvatske opetovano je isticalo da je ono za poštivanje svih granica današnjih republika SFRJ, a posebno u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Ali vodstvo Republike Hrvatske također je opetovano isticalo da ako oni koji se bave idejama o prekrajanju sadašnjih jugoslavenskih granica radi stvaranje Velike Srbije, odnosno u sklopu planova da svi Srbi žive u jednoj državi, ili pak nekih drugih planova s čime bi bile dovedene u pitanje postojeće granice, da se onda u tom slučaju postavlja pitanje onog dijela hrvatskoga naroda koji živi izvan Republike Hrvatske najvećim dijelom u Bosni i Hercegovini, a manjim dijelom i u Republici Srbiji i Crnoj Gori.


Po kojim sve bespućima nije basao Tuđman a nikako da uvaži jednostavnu povijest i etičnost


Samo je po sebi razumljivo" – nastavlja samouvjereno Tuđman – "da Republika Hrvatska mora voditi računa i o tom dijelu hrvatskog naroda i o svojim državno-političkim granicama, ako i drugi počinju prekrajati. U rješavanju svih tih pitanja treba poštivati pravo naroda svih republika da sami odlučuju o svojoj sudbini, a o bilo kakvim rješavanju među svim elementima, koje treba uzimati u obzir, naročito i u prvom redu valja voditi računa o onim nacionalne, povijesne i prometne naravi."

Nastupio je taj velikosrpski slučaj i scenarij. Kao odgovor na njega, Tuđman se počeo "brinuti" za granice buduće neovisne Hrvatske, odnosno za bosanskohercegovačke Hrvate, ponajprije da ih stavi u banovinski okvir, potom da njima zadeblja južni perec, pa onda da ih stjera s cijeloga teritorija države u samostalnu republiku Herceg-Bosnu, pa onda u federaciju, konfederaciju s Hrvatskom, i kamo sve ne. Nikada se Tuđman nije pitao zašto uopće dijeliti BiH, i kakvi to engleski ili drugi inozemni pritisci mogu biti da se odustane od moralnosti u politici; je li to, nakon iskustva Vukovara i Dubrovnika, moguće bez još strašnijega rata po vlastiti narod u BiH?

Po kojim sve bespućima nije basao Tuđman a nikako da uvaži jednostavnu povijest i etičnost, o kršćanstvu nećemo ni govoriti. Zato je poput nekih drugih sličnih hrvatskih političara, uvijek nešto prvi predlagao u što se ubrzo "razočarao", te to odbacivao po onoj sofisticiranoj mudrosti ministra Gojka Šuška koju je izgovorio na sudbonosnoj sjednici Tuđmanovog VONS-a (2. 7. 1993.): "Zato mislim da mi moramo raditi ono što moramo raditi u Bosni i Hercegovini, a u javnom izjavama još uvijek govoriti o cjelovitoj Bosni i Hercegovini i uvijek naglasiti da ćemo učiniti sve da zaštitimo interese hrvatskog naroda tamo."

Tuđman je ulazio u saveze, iz kojih je prvi izlazio; pozivao na referendum kojeg je prvi zanijekao. A trajna konstanta njegove politike prema BiH više je reakcija na velikosrpstvo nego vlastita politika i poštivanje stvarnih činjenica ove zemlje. On nije pisao objektivnu povijest, nego je ratom sukreirao novu tragičnu realnost BiH.

Za Tuđmanovo političko licemjerje i mešetarenje, koje će politički makijavelisti pravdati političkom pragmatičnošću, državnim razlogom, jedinim pravim Tuđmanovim ciljem – neovisnom Hrvatskom, domoljubljem bez premca zbog kojega i radi kojega je sve dopušteno – malen ali zoran primjer navodi dr. Ivo Sanader (Detuđmanizacija, 2017.), nekadašnji šef Tuđmanova kabineta (kasnije predsjednik Vlade RH). Tuđman se još u jesen 1991. dao na slanje molbi "raznim adresatima" po svijetu, čak i papi Ivanu Pavlu II. da urgira kod međunarodnih čimbenika da se formira međunarodni sud za ratne zločine (MKSJ). Tuđman je prvi najviše zagovarao taj sud, a "on takav sud" – piše Sanader – "u drugačijoj (za nas vojno povoljnijoj) situaciji zapravo ne bi bio predlagao."


Povijesne zablude i demografska katastrofa

Za ostvarenje cilja koji si je zacrtao – slobodna Hrvatska – Tuđman nije birao sredstva. Za njega je država, hrvatska država bila iznad naroda i pojedinca (bez premca mu je u konkurenciji naravno Milošević). Zato je žrtvovao velik dio svoga naroda, posebno bosanskih Hrvata: za neovisnu Hrvatsku. Kasnije su i njega a još više njegove nasljednike, hrvatsku politiku i njegov vlastiti narod, ta Tuđmanova sredstva koštala i koštat će neugodnosti i onoga najporaznijeg, poricanja vlastitog "poštenja".

Tuđman je bio loš povjesničar, ali je uspio zaraziti mnoge svojim historičarskim pojednostavljivanjima i zabludama. Mnogima je postao "otac" svega što je vezano za Hrvatsku i hrvatstvo, posebno ono u BiH. Za mnoge je, učene ili neuke, otac moderne hrvatske historiografije, a za Bosnu i Hercegovinu i Hrvate u njoj otac koji je kao odgovor na najnacističkiji projekt poslije Hitlera, projekt Velike Srbije, dopustio rastjerati "svoju" djecu ne iz svoje nego iz njihovih kuća u BiH, jer, prema povjesniku Tuđmanu, Bosna je tvorevina osmanlijske okupacije i eventualno može opstati samo kao kakva muslimanska "zemljica", tampon između Hrvatske i Srbije.

Ništa, odista, nije tako procvalo u razdoblju Tuđmanova hrvatstva kao bavljenje poviješću, baštinom i praznom slavom djedovine. S Tuđmanom su njegovi epigoni, od domaćica do časnih sestara, od bojnika do akademika, od franjevaca do novinara i novinarčića, gotovo svi postali poznavatelji hrvatske državotvorne povijesti. A time su, većina njih, kao moralni suučesnici, pridonijeli tragediji Bosne i Hercegovine, posebno nestanku i demografskoj katastrofi bosanskih Hrvata.

Za razliku od S. Miloševića koji je izvršavao ono što su mu drugi napisali, Garašanin, srpski akademici i glavni iz SPC u Memorandumu, za razliku od A. Izetbegovića koji nije pisao ni političke ni historiografske zapise, nego je najviše pisao o islamu, islam i ummet smatrao svojom istinskom domovinom i takvoga je rat iznenadio, te je jedini među političarima – koji su svi odreda bili Titovi komunisti i ateisti – političar-vjernik, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman je sam pisao povijest i u politici izvršavao ono što je on sam napisao u svojim knjigama; sam je, kako je to bezbroj puta govorio, vodio i politiku prema BiH. (Tuđman na sjednici VONS-a u vezi s politikom prema BiH više puta ponavlja ovu ili sličnu izjavu: "Vodio sam tu politiku na temelju vlastitih prosudbi i vaših prosudbi ukoliko su se usuglašavale itd.").


Ništa, odista, nije tako procvalo u razdoblju Tuđmanova hrvatstva kao bavljenje poviješću, baštinom i praznom slavom djedovine


Taj Titov general, ateist, "kasni obraćenik na kršćanstvo" (I. Sanader), za kojeg se nadbiskup dr. Franjo Kuharić i važniji službenici Crkve tek kasno odlučuju, bio je više loš povjesničar nego dobar političar i državnik, posebno prema Bosni i Hercegovini. Posljedice njegove politike dokazuje današnja demografska slika Hrvata u BiH, ali i aktualna Čovićeva politička "pazar-filozofija" (I. Lovrenović). No, te posljedice ni bosanski Hrvati još si ne žele posvijestiti.

Tuđman se, dakle, pasionirano i nekritički, iracionalno zaljubljeno, bavio historiografijom i hrvatskim državnim pitanjem. Zbog važne političke uloge u raspadu Jugoslavije i glavne uloge u osamostaljenju Hrvatske, njegove će se historijske zablude o Bosni i Hercegovini kao "kolonijalnoj tvorevini", katastrofalno odraziti na svu hrvatsku politiku a i na sve političare, povjesničare i nepovjesničare koji ga slijede. Tuđmanov pogled na Bosnu – uvijek jednim okom vezan za velikosrpski pogled – od žrtve srpskoga osvajačkoga rata, Hrvate će pretvoriti u male ali dvolične osvajače; svoj "domovinski rat" bh. Hrvati će shvaćati samo kao obrambeni rat za Republiku Hrvatsku ili za kakav krajičak zemlje koji se na njihovu veliku žalost i uz velike gubitke i frustracije ne može iznijeti iz BiH.

Daleko više nego Starčevića i Pavelića, s njihovim panhrvatskim, nacionalističkim ideologijama koje su uključivale Bosnu i poštivale muslimane (Hrvatska do Drine!), Tuđman je u svom hrvatskom velikodržavotvorstvu slijedio HSS-ovu podjelu Bosne između Hrvata i Srba (banovinski dogovor Cvetković-Maček iz 1939. kao i srbofilsku Šubašićevu politiku dogovora s kraljem i izbjegličkom vladom u Londonu), te nacionalističke ideje onih srpskih i u nešto manjoj mjeri hrvatskih partizana i komunista (npr. A. Hebranga st.), koji su nijekali povijesnu posebnost i etničku specifičnost Bosne (i Hercegovine) te osporavali politički (i etnički) subjektivitet muslimanima, a što se skriveno, i pod srpom i čekićem klasne ideologije radničkoga pokreta, već događalo i na samim zasjedanjima AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a.

Tuđmanova politika prema BiH svodila se u konačnici na povijesno neutemeljenu, po međunarodnom pravu neostvarivu i moralno zabludjelu reakciju na srpsku velikodržavnu politiku i na povijesna mudrovanja o "prisajedinjenju" Hrvatskoj hrvatskih "povijesnih zemalja" ili ako tako ne može, onda na stvaranje autonomnih hrvatskih provincija, pa onda republike (herceg-bosanske=hercegovačke) od dijela BiH. Uvijek se radilo o naknadnoj politici, o reakciji na velikosrpski i republičkosrpski (RS) projekt koji su operativno, osvajačkim ratom, etničkim čišćenjem i genocidom konkretizirali Milošević-Karadžić-Mladić. Prema tom, od Garašanina zacrtanom projektu, Bosna je bila samo "srpska zemlja", a bosanski muslimani srpski "genetički otpad" (B. Plavšić), zapravo narod bez povijesti. Sa sličnim odiumom odnosio se Tuđman prema Bosni i bosanskim muslimanima. Našao je izvrsnog izvršitelja svojih povijesnih zabluda u mr. Mati Bobanu, kojega je dr. Žarko Domljan, predsjednik Hrvatskog Sabora i akter ondašnjih događanja, kratko i jasno opisao kao "patološkog mrzitelja muslimana".


Sve za državu – sve za Hrvatsku

Sjeme zla je bačeno. Patologije su prelazne. Patološka etnička mržnja, sudeći prema ovdašnjim politikama, troetnička je budućnost Bosne i Hercegovine koja nam neotklonjivo nadolazi. Frustracije od povijesnih zabluda su stoljetne. Povjesničar Tuđman je Hrvate, doduše, oslobodio od decenijske pogubne zablude Hrvatske do Drine, ali ih nije oslobodio za istinu da je bosansko-hercegovačkim Hrvatima Bosna i Hercegovina, sa svim složenostima, njihov zavičaj, domovina i država. To je istina koja oslobađa i ozdravlja od pristrane i samoubilačke ljubavi prema Tuđmanovoj "matičnoj" domovini.

Za Tuđmana narod nije više od države, a kamoli pojedinac. Po abrahamsko-mojsijevskoj, po židovsko-kršćansko-muslimanskoj vjeri narod je teološka kategorija, država nije. Zemlja jest, ali kao Božja zemlja i čovjekov zavičaj koji dijeli s drugima. Država je politička kategorija. Po Svetom pismu pred Bogom će na njegovu sudištu posebnu odgovornost polagati vođe naroda, starješine i religijski prvaci. Ako se ovo ima na umu, za dr. Tuđmana ispravno je reći da je otac države, neovisne Republike Hrvatske, ali ne otac hrvatskoga naroda. Tuđmanu je uvijek na prvom mjestu bila jedino i samo država, a narod i pojedinci sredstvo da se stvori država. Smatrao je i govorio da je Hrvatska "vječna", božanstvo. U konačnici, po takvom načelu, narod služi državi i "državnicima".

Tuđman je sve upregao i sve dao za državu Hrvatsku. Smatrao je da se za državu mogu pomiriti sve ideologije. Zato je pod sloganom "nacionalnog pomirenja" miješao i lijeve i desne, i konzervativne i progresivne, i teiste i ateiste, i partizane i ustaše, i antifašiste i fašiste, i Crkvu. On nije bio vjernik. On se, barem po djelima svojim nije obratio na vjeru, nego je politički povratnik. S Titovog jugoslavenstva povratio se na Mačekovo hrvatstvo i nastojao ga "podšprajcati" svime što ima i može imati ikakvu oznaku državotvornog hrvatstva pa je pridjev hrvatski davao svemu, od znanosti do šuma i voda. Dok je Hrvatu Titu "zjenica oka" bila "bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti", Hrvatu Tuđmanu je to bila hrvatska država.

Da se imalo slijedilo povijesno iskustvo katastrofā koje su proizveli fašizam i nacizam stavljajući nacionalnu, etničko-rasnu državu na mjesto božanstva, naša bi se bliža povijest odigrala drukčije. Da su tvorci i sutvorci novih država, prije svih S. Milošević i Beograd kao "epicentar zla" (M. Kovač), ali za Hrvate ponajviše Tuđman i njegovi, svjetovni i duhovni pobočnici barem zavirili u tekstove dvojice skrajnutih intelektualaca, hrvatskog dominikanca dr. Hijacinta Boškovića i bosanskog franjevca dr. Gavre Gavranića koji su još prije Drugog svjetskog rata pisali o pogubnostima fašističkog i nacionalsocijalističkog razumijevanja države kao božanstva, o mistici rase, o kultu vođe, o narodu kao masi (koja se "ujedinjuje s Vođinom voljom", "gubi u njegovoj osobnosti i prelijeva kao kap vode Oceana u njegovoj primitivnoj snazi"), o antiintelektualizmu i "novom poganstvu", dakle o antikršćanstvu i protivcrkvenosti fašizma i nacizma, zacijelo bi naša povijest tekla drukčije.

"Država u sebi uključuje sve i apsorbira sve. To je sinteza svega što se odvija. To je skup svih snaga. Zato je ona izvor svakoga prava i svakoga morala. [...] Pojedinac živi za državu i zavisan je o državi. Tako se pojedinac potpuno gubi u državi, koja je hipostazirana u jednom jedinome čovjeku, On gubi ne samo političku, nego i individualnu slobodu, a mora misliti kao i Vođa. On mu se potpuno mora predati, mora se na neki način preliti u njegovu volju..." Kako nam poznato zvuče ove riječi, bliske našem iskustvu stvaranja etnički čistih država i entiteta, gotovo nas kožno diraju, napisane još davne 1939. u spisu Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma spomenutog hrvatskog dominikanca, neotomista i antifašista, Hijacinta Boškovića.


Da su tvorci i sutvorci novih država barem zavirili u tekstove hrvatskog dominikanca dr. Hijacinta Boškovića i bosanskog franjevca dr. Gavre Gavranića koji su još prije Drugog svjetskog rata pisali o pogubnostima fašističkog i nacionalsocijalističkog razumijevanja države kao božanstva, o mistici rase, o kultu vođe, o antiintelektualizmu i "novom poganstvu", zacijelo bi naša povijest tekla drukčije


Nepoznavanje vlastite povijesti onih koji bi je morali poznavati, neumitno dovodi do katastrofa. Jedna od tih je već spomenuto nasljedovanje i ponavljanje povijesnih zabluda o BiH, protiv kojih se Tuđman tobože sav založio. Odatle biva jasno da se Ahdnama, kao i svi oni koji u tom povijesnom dokumentu i događaju ne pronalaze suvremeno načelo uređenja političkih odnosa, nego inspiraciju za hrabro djelovanje, koji na primjeru opstanka u vremenu mogućeg nestanka, i danas traže način (secundum loca et tempora) kako da slobodno žive i to ne tek u zapadnoj Hercegovini, nego u državi Bosni i Hercegovini, vjekovnoj postojbini i Hrvata, jasno je dakle da se takvi ne uklapaju u zacrtani srpsko-hrvatski projekt: Bosna bez Hrvata!, posebno Republika Srpska bez Hrvata, slično kako je Miloševićev projekt ustvari bio: Hrvatska bez Srba!

Ničim se ne mogu opravdati vulgarni apriorizam i nepismena dreka protiv ahdnamaša kojima barata Ivan Filipović i slični njemu. Ono što se ne uklapa u spomenuti tuđmanovski projekt – Ahdnama i ahdnamaši nikako – to treba obeskrijepiti. A tako se zapravo niječu ne samo etnički i religijski korijeni svoga naroda, nego svaki supstrat znanstvenosti, historičnosti, moralnosti i duhovnosti u tom narodu. Bosanskim Hrvatima je učinjena – ne bez njihove krivnje i odgovornosti – strašna povijesna nepravda da žive rasuti po svijetu – i bez zavičaja i bez domovine i bez povijesti. Bez prvoga dvoga, zavičaja i domovine, se i može, ali se bez povijesti ne može. Tko živi bez povijesti, ili u zanijekanoj ili falsificiranoj povijesti, već je osuđen na nestanak.

Od sultana do Tuđmana, od Ahdname do Tuđmanovih bespuća, bosansko-hercegovački Hrvati, dakle Hrvati kao cjelina u BiH, još nisu postali politički subjekt, velikim dijelom zahvaljujući samima sebi i svojim nerazumnim i parcijalnim politikama te sebeljubivim vođama. Tuđman-Šušak-Bobanova politika žrtvovala je velik dio bosanskih Hrvata i nešto hercegovačkih za Hrvatsku. Ništa novo u povijesti, iako uvijek s katastrofalnim posljedicama, da se narod žrtvuje za državu. (Opet ponovimo da je Milošević u žrtvovanju svoga naroda za srpsku velikodržavu primjer bez premca!) Sadašnja hrvatska politika vodi k tomu da se ostatak bosanskih Hrvata žrtvuje za hercegovačko-hrvatsku mini-državu, bila ona proklamirana ili neproklamirana kao entitet, republika ili virtualno plutajući diskontinuitet.

Ovo naše bavljenje Filipovićevim ahdnamašima nužno je bilo proširiti na Tuđmana, oca suvremenog ignoriranja i prezira Bosne, jer tu i Filipović i slični nalaze svoj sveti izvor. Naravno, ne radi se ovdje da hrvatsku povijest u Bosni i Hercegovinu smjestimo u Ahdnamu, ona je mnogo veća od ovog povijesnog dokumenta; ili da povijest kršćanstva i Katoličke crkve u BiH reduciramo samo na franjevaštvo, ona je mnogo šira; kao ni da hrvatsku povijest izoliramo i očistimo od povijesti drugih naroda i građana ove države, ona je mnogo složenija. Naprotiv, radi se o tome da se vlastita povijest, i ona svijetla i ona teška, i ona mirotvorna i ona zločinačka, sagledava u kontekstu prostora i vremena, da se nosi kao sastavni dio identiteta, da se ispravno tumače događaji zbog kojih je čovjek ono što jest i da se odgovorno traži razboriti put u budućnost. U Filipovićevom i sličnim identitetima odzvanja samo prazno domoljublje (Hrvatska), zapjenjena isključivost, kulturni barbarizam, povijesna zatucanost i licemjerna nacionalistička religija.

Slijedi (20.8.2017): Franjevci daidže

Pratite Prometej.ba na facebooku: https://www.facebook.com/prometej.ba/