Svakog utorka u rubrici Bosanski bukvar abecednim redom opisujemo jedan od ključnih društveno-političkih pojmova postdejtonskog bosanskohercegovačkog života. Prvo slovo bilo je A kao Adeze. Drugo slovo je B kao Bosna.


Bosna i Hercegovina (skraćeno BiH) prostire se na 51,129 kvadratnih kilometara zapadnog dijela Balkanskog poluotoka (koji zapravo nije poluotok, ali se tako zove). Površinom je 1.67 puta veća od Belgije, oko 2.5 puta veća od Izraela i skoro 5 puta veća od Libanona. Od Alžira je manja 46.5 puta, a od Kine skoro 188 puta.

Posljednji popis stanovništva 2013. godine pretvorio se u nacionalno-konfesionalno takmičenje između Bošnjaka/muslimana, Srba/pravoslavaca i Hrvata/katolika koji su prijavljivanjem rodbine od Kanade do Novog Zelanda nastojali što više doprinijeti brojnom stanju svoje zajednice i tako ojačati njezine političke kapacitete i apetite. Kao takav, popis je zabilježio mnogo više ljudi nego što ih stvarno živi u BiH. Kako god, broj stanovnika koji se kreće oko 3 milijuna za 5 puta je manji od broja stanovnika Istanbula i znatno manji od broja stanovnika u gradskim područjima Rima, Milana ili Barcelone.

U posljednjih dva i pol desetljeća, otkako ispred imena nema nikakav prefiks (ni Socijalistička Republika ni Republika), BiH je podijeljena na dva entiteta, jedan distrikt, 10 kantona unutar jednog od entiteta i ukupno 141 općinu. Malo je sela koja se do sada ne mogu pohvaliti da su imala ministra. Od prvih demokratskih izbora na vlasti su nacionalističke stranke koje nakon svega poručuju da se neće umoriti. Mnogi građani, posebno mladi, pametni i radno sposobni, se umaraju i napuštaju je u velikom broju.

Bosna i Hercegovina često se skraćeno zove Bosna, na negodovanje Hercegovaca. Za jedan dio stanovnika, i Bosna i BiH su omražene stvari, što je tužna posljedica pobjede etno-nacionalističkog principa nad principom zajedništva i multietničnosti.

Kod drugog dijela stanovnika, Bosna se često izgovara mnogo toplije i doživljava intimnije nego Bosna i Hercegovina. Tako izgovorena i doživljena, Bosna je mnogo više od jedne regije Bosne i Hercegovine i mnogo bremenitija upisanim značenjima od Bosne i Hercegovine. Mnogi idu dotle da razvijaju „jedan eshatološki diskurs o Bosni – diskurs koji kazuje da se Bosna treba razumjeti ne kao fizički ili ovozemaljski entitet, već kao metafizičko i sakralno biće u kojem je odvajkada vrijeme zapečaćeno – biće koje, za razliku od ostalih običnih država i u suprotnosti svim principima modernosti, počiva na nekom metaindividualnom načelu koje transcendira sve volje“ (D. Švrakić).

Tako se rađa jedan ahistorijski i apolitički konstrukt koji živi u bujnoj mašti i folklornim skazanjima, dok ono što bi država po definiciji trebala biti pada u drugi plan. Nemogućnost, nesposobnost i nehtijenje izgradnje suvremene države sa svime što ona znači (sigurnost, socijalna zaštita, solidne obrazovne i zdravstvene institucije, društvene institucije uopće) nadomješta se izgradnjom mitoloških narativa i jednog maglovitog fluidnog koncepta koji je tu da znači sve i ne znači ništa, a zadaća mu je da dio podanika emotivno veže uz one kojima je prodavanje te magle opis posla.

Zbog toga je u tzv. probosanskom dijelu bosanskohercegovačkog društva i političkog udruživanja ključno pitanje „jesi li za državu?“, a glavna politička legimitacija „on je za državu“. Za kakvu državu? Kakav sadržaj oni koji su „za državu“ unose u praznu formu koja se zove „država“, a koja se može ispuniti svime i svačim? To nije važno niti se na to pitanje ozbiljno i direktno odgovara. Ono što možemo vidjeti iznad, između i ispod redova jest vizija države i društva kakvu čestit čovjek ne bi poželio nikome.

Priča o Bosni često je izmještena iz novog u srednji vijek, podignuta sa Zemlje u nebesko-božanske sfere, izbačena iz svijeta racionalne i argumentirane rasprave u svijet floskula, fantazija i totema, a ono što se zove „bosanstvom“ ili „patriotizmom“ uglavnom nije ništa više od manipulativnog izljeva tobožnjih ili stvarnih emocija prema „državi“, „narodu“ i drugim apstrakcijama uzetim fetišistički i ispražnjenim od svakog konkretnog životnog značenja.

To ostavlja neograničen prostor raznim protuhama da od „ljubavi prema Bosni“ naprave sebi dobar posao, a njihovi podanici im kad dođe stani-pani opraštaju sve jer – „oni su ipak za državu“.


Franjo Šarčević, Prometej.ba