Svakog utorka u rubrici Bosanski bukvar abecednim redom opisujemo po jedan od ključnih društveno-političkih pojmova postdejtonskog bosanskohercegovačkog života. Došli smo do slova Ć.

Ovaj tekst pišem latinicom. Mogao bih ga pisati i ćirilicom. Latinica i ćirilica su dva službena i ravnopravna pisma u Bosni i Hercegovini i trebalo bi biti samorazumljivo da pismeni ljudi poznaju oba. Pitanje je, ipak, koliko bi čitatelja htjelo ili moglo pročitati tekst da je napisan tim pismom.

Ćirilica se, naime, u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini (a u današnjoj Hrvatskoj još više) tretira kao „srpsko pismo“. Latinica je, kao, „naše“ pismo, a ćirilica je kao „njihovo“. Mnogi se čak ponose time što ne poznaju ćirilicu, tj. ponose se time što su polupismeni na svom jeziku, jer misle da time dokazuju čistoću i pravovjernost svog nacionalnog identiteta. Na drugom mjestu se ćirilica tretira kao temelj nacionalnog identiteta, što ima i brojne tragikomične konsekvence.

Budući da su ćirilica i latinica ravnopravna pisma u Bosni i Hercegovini, putokazi u oba bh. entiteta napisani su na oba pisma. U Federaciji BiH ime mjesta je prvo napisano latinicom pa onda ćirilicom (dakle, GRAČANICA pa ispod ГРАЧАНИЦА), dok je u Republici Srpskoj ime mjesta prvo napisano ćirilicom pa onda latinicom (dakle, ГРАЧАНИЦА pa ispod GRAČANICA). Putujete li diljem Federacije vidjet ćete koliko je mnogo precrtane i zabojene ćirilice, koju zadojeni primitivci sa sprejevima u ruci ne podnose u tolikoj mjeri da ne mogu da je podnesu ni na prometnom znaku.

Važno je, međutim, spomenuti i gore primjere, koji ne dolaze odavde nego iz susjedne Hrvatske, gdje desničari ćirilicu otvoreno nazivaju „agresorskim pismom“. U Vukovaru je rulja svojevremeno čekićima razbijala dvojezične ploče na zgradama institucija (bolje bi bilo reći dvopisamske ploče s obzirom da se radi o istom jeziku) jer joj smeta ćirilica kao – pazite sad – simbol srpske agresije, dok gradski oci i dan danas odbijaju provesti zakon i pristati na postavljanje dvojezičnih ploča jer „još nije vrijeme za to“ i „rane su još uvijek svježe“. Rane još uvijek svježe nakon 29 godina!? I te rane je napravilo ćirilično pismo!? U Sarajevu, ćirilica na zgradama lokalnih i državnih institucija stoji netaknuta.

Ćirilica se nalazi i na automobilskim tablicama u BiH. Samo je tu napravljen dogovor (nužan i koristan, da bi se izbjeglo razbijanje šajbi i bušenje guma) da se koriste samo zajednička slova ćirilice i latinice, poput A, E, M.

Podozriv odnos prema ćirilici danas ide – eto još jednog paradoksa u moru paradoksa s kojima postdejtonski Bosanci i Hercegovci žive – paralelno s ideologijom ekskluzivnog prisvajanja srednjovjekovnih tragova pismenosti napisanih na ćirilici, od Humačke ploče preko Povelje Kulina bana. To prisvajanje u današnjoj Bosni i Hercegovini i okruženju ide otprilike ovako: Povelja Kulina bana pisana je starohrvatskim jezikom i pismom arvaticom, reći će jedni; ne, pisana je starobosanskim jezikom i pismom bosančicom, reći će drugi; ne, pisana je srpskim jezikom i srpskom ćirilicom, reći će treći. Svi oni u svojoj neukosti, primitivizmu i ostrašćenosti preko leđa davne prošlosti i historije kao nauke vrše današnja politička i ideološko-nacionalna razračunavanja, a da potpuno zanemaruju činjenicu da današnja srpska, bošnjačka i hrvatska nacija nemaju nikakve veze sa srednjovjekovnim feudalnim društvima na ovim prostorima, niti svoj nacionalni identitet mogu neprekidno produžiti do unazad 500 ili 1000 godina.

Inače, ćirilica je dobila ime po svetom Ćirilu iz Soluna, koji je skupa sa svojim bratom, svetim Metodom, u 9. stoljeću radio na opismenjavanju i kristijanizaciji slavenskog stanovništva. Ćiril je zapravo razvio glagoljicu, dok je ćirilica vjerojatno djelo njegovih učenika.

Neke od riječi napisane „pisanom ćirilicom“ izgledaju prosto fenomenalno. Napišite, na primjer, riječ „štititi“.

Фрањо Шарчевић, Прометеј.ба