U rubrici Bosanski bukvar abecednim redom opisujemo po jedan od ključnih društveno-političkih pojmova postdejtonskog bosanskohercegovačkog života. Došli smo do slova Đ.

Đikan je imenica muškog roda, s genitivom jednine đikana, vokativom jednine đikane i nominativom množine đikani. Značenje riječi je pejorativno i glasi: 1. neotesan čovjek, seljačina 2. najč. za pravoslavnoga brđanina, stočara, čobanina 3. bosanski pravoslavac četnički nastrojen.

Ovako je pojam đikan opisan u Školskom rječniku bosanskog jezika autora Dževada Jahića i prije pet godina je izazvao brojne kontroverze. Jedan dio javnosti se skandalizir ao i osuđivao „govor mržnje“, drugi dio je branio integritet „svog“ lingviste, a autor rječnika se javno opravdavao i objašnjavao da je on samo prenio u rječnik značenje koje riječ ima u komunikaciji. Koliko je to značenje stvarno vjerodostojno i koliki je uopće nivo naučne metodologije i leksikografske kompetencije kod autora spomenutog rječnika, posebna je tema. Ukratko – nipošto ne na osnovu jednog primjera – vrlo nizak.

Ta nezgoda sa „đikanom“, koji se inače u Rječniku bosanskog jezika nekih drugih autora iz 2010. godine opisuje prosto kao „osoba grubog ponašanja; neotesanko, seljačina, primitivac“, dobra je ilustracija jednog zajedničkog modela ponašanja kod sve tri nacionalno obojene skupine u Bosni i Hercegovine, a to je želja i potreba za pogrdnim označavanjem onih drugih s kojima se dijeli ista zemlja. Jahićevski pravoslavizirani đikani tako nisu usamljeni i žive zajedno s balijama, vlasima, turcima, šokcima i drugima. Već odavno su s njima ustaše i četnici. Najmanje se te riječi koriste u izvornom značenju, a najviše imaju ulogu šifre. U novije vrijeme, postdejtonsko i posthaško, pridružili su im se genocidaši, uzp-ovci i druge šifre.

Različit je tip diskvalifikacije koji se upotrebom ovih riječi postiže. Kada Hrvat za Bošnjake kaže „balije“, on ih time svrstava u ljude nižeg ranga, u nešto prljavo, gotovo u smeće, i to često svjedoči o jednom dubokom , ustaljenom, „prostodušnom“ animozitetu. Isto na umu ima Bošnjak kada za Srbe kaže „vlasi“, i tako sve ukrug. Upotreba označitelja poput ustaše, genocidaši, uzp-ovci ima manje kulturološko, a više političko značenje i njome se postiže politička diskvalifikacija. Kada se za nekoga upotrijebi neka od tih riječi, a one se upotrebljavaju svakodnevno u virtualnim (polu)svjetovima Twittera, Facebooka i pojedinih stranačkih pisačnica saopćenja, njome se, pored ispunjavanja svrhe provokacije, poručuje da je onaj drugi neprijatelj, da radi o glavi i da ništa što od njega dolazi ne može biti dobro – dakle, da s njim nema razgovora niti traženja zajedničkog nazivnika, već da je njegova eliminacija jedino patriotsko rješenje.

„Afera đikan“ također je ilustracija nasilja koje se u postdejtonskom bh. društvu vrši nad jezikom. Razdvajanje jednog i jedinog jezika koji se govori u Bosni i Hercegovini i u susjednim državama u tri ili više samostalnih dijelova, dovelo je do poplave rječničke i pravopisne literature koja se često piše s koca i konopca, s glavnim ciljem da se ispune rodoljubni zahtjevi. Srpski, hrvatski i bosanski jezik postali su manje znanstveno-lingvističko, a više ideološko pitanje. Zato postoje i sve one rasprave o najstarijem i najčišćem jeziku, koje su davno iz kafanskog „podzemlja“ prešle u područje „akademskog“. I na tom polju dominira pojava koju je znameniti psihijatar Sigmund Freud nazvao „narcizam malih razlika“: „Upravo minorne razlike kod inače sličnih naroda čine osnovu za njihova međusobna neprijateljska osećanja.“

Franjo Šarčević, Prometej.ba