U rubrici Bosanski bukvar abecednim redom opisujemo po jedan od ključnih društveno-političkih pojmova postdejtonskog bosanskohercegovačkog života. Šest slova je iza nas: Adeze, Bosna, Civilizacijske vrijednosti, Čopor, Ćirilica, Dayton. Došli smo do slova Dž.


Vjerska zajednica je društvo za sebe, svijet koji supostoji s drugim paralelnim svjetovima unutar jednog državnog ili šireg društvenog okvira. To nije slučaj samo u Bosni i Hercegovini, stvar je jednostavno takva sama po sebi. Međutim, u Bosni i Hercegovini, s njezinih gotovo 97 % stanovništva koji su deklarirani pripadnici dviju religija (kršćanstva i islama) i triju vjerskih zajednica (muslimanske, pravoslavne i katoličke), i u kojoj je konfesionalni identitet izvor nacionalnog identiteta, činjenica postojanja paralelnih vjerskih svjetova posebno dolazi do izražaja.

Ono što je kod katolika i pravoslavaca župa, odnosno parohija, kod muslimana je otprilike džemat. Analogija zapravo nije potpuna ni precizna, ali bolje nema. Riječ džemat došla je u bosanski govor iz arapskog (idžtima) preko turskog jezika i izvorno upućuje na okupljanje i zajedništvo – misli se, dakako, na zajedništvo vjernika okupljenih radi obavljanja molitve - namaza. U najširem značenju, džemat upućuje na svjetsku zajednicu muslimana, a u užem značenju, džemat označava „osnovnu organizacijsku jedinicu Islamske zajednice, koju u pravilu sačinjava skupina od najmanje 200 muslimanskih domaćinstava koja žive na jednom području i koja su međusobno povezana u izvršavanju zajedničkih islamskih dužnosti“.

Za džemat su izravno vezane još dvije riječi na dž: džamija, kao bogomolja, mjesto okupljanja radi molitve, i džuma, kao centralni namaz koji muškarci obavljaju petkom popodne. Glavni cilj svih tih aktivnosti je dženet – nebeski raj u kome će vječno živjeti oni koji su bili pokorni Bogu na način opisan u Kur'anu. Manji ciljevi, opipljiviji, jesu ovozemaljsko jačanje grupnih i kolektivnih veza utemeljenih na zajedničkoj pripadnosti. U tom smislu vjerojatno treba razumjeti i ponegdje proklamirane ciljeve poput „jačanja džematske svijesti“.

Postojanje zajednica poput „Džemata studenata Ekonomskog fakulteta u Sarajevu“ pokazuje koliko je udruživanje na toj osnovi mnogima subjektivno važno – i sociološki relevantno, s obzirom da je za mnoge ono bliže od sekularnih institucija i udruženja. To također govori i o trijumfu konfesionalizma u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, o privilegiranosti religijskog koje tu privilegiranost smatra prirodnim stanjem stvari. Srodni fenomeni prisutni su i kod katolika i pravoslavaca u našoj zemlji: i kod njih se puno ulaže u razvijanje „džematske svijesti“, i u njih je uznapredovao proces desekularizacije, samo što „njihove“ riječi ne počinju sa dž.

No, sve je dobro dok je bar u tradicionalnim okvirima. Islamska zajednica u BiH suočila se proteklih desetljeća s paralelnim džematima, tzv. paradžematima, koji ne djeluju u njezinim okvirima. Ovdje „para“ nije skraćeno od paralelan, već i paradžemat i paralelan nose u sebi grčki prefiks „para“ koji znači „pored“, označavajući nešto što bi htjelo biti ono iza prefiksa, ali ga promaši. U tim paradžematima se uglavnom propovijeda(la) verzija islama različita od one koju njeguje oficijelna zajednica bosanskohercegovačkih muslimana. Te džemate su vodili selefije (odnosno vehabije, kako ih se najčešće – neprecizno – zbirno naziva) i s vremenom je zbog njihove rasprostranjenosti i brojnih negativnih posljedica koje su proizvodili (posebno u vrijeme najvećih sukoba u Iraku i Siriji) institucija Islamske zajednice u BiH odlučila da ih uvede u legalne okvire, pozvavši na njihovo gašenje i na zatvaranje objekata u kojima su se okupljali. Većina ih je nakon toga ugašena.


Franjo Šarčević, Prometej.ba