U rubrici Bosanski bukvar abecednim redom opisujemo po jedan od ključnih društveno-političkih pojmova postdejtonskog bosanskohercegovačkog života. Došli smo do slova F.


U 21 lekciji za 21. vek Juval Noa Harari napisao je da se pojam fašist „našao u opasnosti da se degeneriše u opštu uvredu za svaku priliku“. U postdejtonskoj Bosni i Hercegovini taj pojam već se degenerirao u opću uvredu za svaku priliku. Ako vam se netko ne sviđa, možete mirne duše da ga nazovete fašistom – i to se radi svakodnevno. Postajući ispraznom etiketom, taj pojam je devalvirao u tolikoj mjeri da se njegova upotreba gotovo više i ne primjećuje. Ako je sve što nam se ne sviđa ili što pripada drugima fašizam, a ono što je naše i što nam se sviđa antifašizam, onda ništa nije fašizam, tačnije, ništa više nema smisla ni označavati tim imenom.

U stanju u kome sve što je „njihovo“ možemo proglasiti fašizmom, a sve što je „naše“ možemo proglasiti antifašizmom, moguće je u ime „antifašizma“ širiti perfidni i huškački govor mržnje te nacionalističku borbu protiv nacionalno drugih proglašavati borbom protiv fašizma. To dovodi do brojnih bizarnih pojava. Jedna od njih, vrlo ilustrativna, pokazuje u kojoj je mjeri govor o fašizmu i antifašizmu postao isprazan i licemjeran.

Što biste rekli za osobu koja je nekada bila u stanju napisati, objaviti i promovirati ovakve stvari:

„Srbi plivaju u krvi. Od rođenja. Ljubičaste žile koje vire iz prerezanog krmećeg vrata za njih su likovna estetika. Kao za nas behar. Njima je normalno da se krv gleda, u krvi uživa, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama što su suhomesnati proizvod. Mali Srbin iz Beča neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezveze kolje zeca. Čak štaviše, mali će Srbin poletiti od ushićenja, kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkut ptica“,

a danas je u stanju napisati i promovirati ovakve stvari:

„Te horde migranata treba mlatiti svim sredstvima, treba ih tjerati poput bijesnih kerova, treba im staviti do znanja da među nama neće živjeti – jer ćemo ih mlatiti, tjerati, progoniti – sve dok ne nestanu sa naše zemlje.“

Da li biste za tu osobu rekli da je fašist ili antifašist, odnosno – da ublažimo – da njeguje stavove i ideje bliske fašizmu ili da je pak netko tko njeguje antifašističke vrijednosti?

Ako je vjerovati toj osobi, kao i njegovim uvaženim prijateljima na važnim funkcijama u društvu, koji se samodeklariraju ne samo kao antifašisti nego i kao ljevičari, ta osoba je antifašist i njeguje antifašističku tradiciju. Ako je radikalna dehumanizacija drugih ljudi samo na osnovu činjenice da su pripadnici drugih naroda, uključujući i djecu, njegovanje antifašističke tradicije, šta je onda fašistička tradicija? Ako je teza da smo mi dobri zato što smo mi, a oni da su loši zato što su oni - antifašizam, uz uvjerenje da je naše zlo iznimka, a njihovo zlo pravilo, sve po kriterijima pripadnosti koja se dobiva rođenjem, u što onda treba vjerovati da bi se konačno bilo fašistom? Ako je poziv na nasilje i progon drugih ljudi antifašizam, šta je onda fašizam?

Pogledajmo što još piše Harari u spomenutoj knjizi.

„(...) fašizam kaže da je moj narod bolji od ostalih i da me vezuju dužnosti isključivo prema njemu. Moj narod je jedino važno na svetu i nikada ne bih smeo da stavljam interese neke druge grupe ljudi ili nekog pojedinca iznad interesa mog naroda, bez obzira na okolnosti. (...)

Takvo obožavanje nacije izuzetno je privlačno, ne samo zato što pojednostavljuje mnoge teške nedoumice nego i zato što navodi ljude da misle kako pripadaju nečemu najvažnijem i najlepšem na svetu – svojoj naciji. Užasi Drugog svetskog rata i holokaust ukazuju na užasne posledice takvog razmišljanja. Nažalost, kad ljudi razgovaraju o ovakvom zlu koje fašizam nosi, obično razmišljaju loše, jer su skloni da prikazuju fašizam kao grozno čudovište, ali ne uspevaju da objasne zbog čega je onda toliko primamljiv. Zbog toga se danas dešava da ljudi usvoje fašističke ideje a da toga nisu ni svesni. Ljudi misle: 'Učili su me da je fašizam ružan, a ja kad pogledam u ogledalo, vidim nešto vrlo lepo, znači da ne mogu da budem fašista.'“[1]

Ako tražiti „fašiste“ u histeričnom društvu koje je izgubilo kriterije, poput našeg, ima ikakvog smisla, onda ih se treba, izgleda, tražiti među onima koji proklinju pojedince koji izlaze iz snopa pruća (fascio) zvanog nacionalno jedinstvo; među onima koji u politici pričaju samo o narodu i državi kunući se da im je to iznad svega, kao najveća vrijednost i smisao života (da citiramo originalnog fašistu Benita Mussolinija "Za fašizam država je apsolutna, a pojedinci i grupe relativni"); među onima koji pacifizam i spremnost na kompromis proglašavaju izdajom i suradnjom s neprijateljem; među onima kojima ne prođe dan da ne pronađu ili izmisle nekog novog neprijatelja svog naroda.


Franjo Šarčević, Prometej.ba


[1] Juval Noa Harari, 21 lekcija za 21. vek, Laguna, Beograd 2019, str. 364-365