U rubrici Bosanski bukvar abecednim redom opisujemo po jedan od ključnih društveno-političkih pojmova postdejtonskog bosanskohercegovačkog života. Došli smo do slova K.

Kada se kaže da su Bošnjaci, Srbi i Hrvati konstitutivni narodi u Bosni i Hercegovini, to znači da svaki od njih ravnopravno sačinjava tu državu i da imaju jednaka prava na nju na svakom njezinom dijelu, dakle da svaki dio Bosne i Hercegovine, osim što pripada svakom svom građaninu, jest i srpski i hrvatski i bošnjački. To se ogleda i u nacionalnoj zastupljenosti unutar različitih nivoa vlasti. Ta ideja nije potekla jučer niti na Dejtonskom sporazumu: ta formula utkana je u temelj bosanskohercegovačke državnosti kroz ZAVNOBiH-ovski proglas o Bosni i Hercegovini koja „nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska i hrvatska i muslimanska“. ZAVNOBiH, koji se ne može gledati izvan konteksta AVNOJ-a i činjenice da je Bosna i Hercegovina njime formirana kao federalna jedinica unutar socijalističke Jugoslavije, prožeo je principe „konstitutivnog“ i „građanskog“, pomirio građansko i etničko. Konstitutivnost je, skupa s građanskom ravnopravnošću, također utkana u temelj nezavisnosti BiH kroz referendumsko pitanje „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“.

Zanimljivo je kako se odnos prema konstitutivnosti naroda promijenio u posljednjih 20-ak godina. Apelaciju kojom se tražilo da tri bh. naroda budu konstitutivni na teritoriju cijele BiH podnio je tadašnji bošnjački lider Alija Izetbegović. Srpska i hrvatska politika bile su protiv toga, iz sličnih razloga. Srpska, jer je od Federacije BiH i Srba u njoj svakako digla ruke, a nije željela da se Bošnjaci i Hrvati „uglavljuju“ u ono što je osvojila za sebe – Republiku Srpsku. Hrvatska, jer je odustala od Republike Srpske i Hrvata u njoj, kao i od većeg dijela Federacije BiH, pa joj je bilo stalo do toga da ono što je smatrala svojim ostane samo njezino. Na Ustavnom sudu su srpski i hrvatski suci bili protiv, dok su bošnjački i strani suci bili za, pa su „pobjedom“ od 5:4 godine 2000. sva tri naroda postali konstitutivni u oba entiteta i konstitutivnost je navedena kao „natkrovljujući princip ustava BiH“.

Nekoliko godina poslije, a posebno pred 2020. i dalje, Hrvati i Srbi drže se principa konstitutivnosti kao jednog od temeljnih aksioma i preduvjeta za bilo kakav razgovor, dok je bošnjačka politika uložila sve napore u diskreditiranje tog principa, njegovo rušenje i stvaranje tzv. građanske države.

Zašto kažem takozvane? Za to postoje bar tri razloga. Prvi je taj da nije nikada dovoljno dobro objašnjeno zašto bi ideja ravnopravnosti svih triju naroda, pored ravnopravnosti svih stanovnika kao građana, bila protivna građanskom društvu. Drugi je taj što zastupnici „građanskih“ floskula poput „jedan čovjek jedan glas“, „vlast matematičke i demografske većine“ i slično, čast izuzecima iz svijeta poezije koji ionako imaju malu ili nikakvu političku moć, zastupaju te koncepte narativima bošnjačkog nacionalizma. Pored toga, taj princip zastupaju samo u onoj administrativnoj jedinici u kojoj čine matematičko-demografsku, čitaj: etničku, većinu, primjerice u Federaciji BiH. Tamo gdje te većine nema, primjerice u Mostaru, e tu odjednom više nema građana nego ugroženih pripadnika naroda koji moraju imati svoja specifična kolektivna prava i zajamčenu zastupljenost, što dovoljno govori o dosljednosti i motivacijama. Treći razlog se sastoji u sljedećem. Svjedočeći načinima na koje se političko-propagandni aparat obračunava s najmanje polovicom građana svoje zemlje, gledajući kako demonizira sve Srbe i Hrvate koji nisu u stanju pokazati onoliki nivo snishodljivosti koji pokazuje poneki paradni Komšić ili Lazović, diskvalificirajući ih zbog i najmanjeg mogućeg prestupa spram bilo koje od dogmi bošnjačkog nacionalizma, jasno je šta bi ta i takva „građanska država“ bila i tko bi u njoj imao prava građanstva: Bošnjaci po automatizmu te tridesetak pažljivo odabranih ostalih. Iz onoga što u praksi rade, zanemarujući licemjerne taktičke izlete u prigodničarsku „multietničnost“, vidi se, dakle, da je sintagma „građanska država“ postala dio šifriranog govora kojim se nastoji osigurati etnička dominacija. I to je legitimna politička borba, to je logika svake etnonacionalističke politike, samo bi bilo lijepo da stvari budu sasvim transparentne.

Ukidanje konstitutivnosti naroda u BiH možda bi u nekoj teoriji bila dobra ideja, koja bi omogućila veću funkcionalnost države i njezinih organa vlasti, smanjila opstrukcije i eventualno afirmirala građansko multietničko društvo. U političko-društvenoj praksi, dovoljno je vidjeti tko su i kakvi su „ukidači“ konstitutivnosti, kako oni zamišljaju društvo i kako se odnose prema onima koji su slabiji i manji, da bi se shvatilo zašto bi to bilo loše i čemu bi vodilo.

Bosni i Hercegovini potrebna je nova politička kultura, koja se neće temeljiti (da nabrojim temeljne grijehe triju vladajućih nacionalizama) na ideji ekskluzivno nacionalnog teritorija, na ideji etnonacionalne dominacije nad drugim niti na ideji eliminacije umjesto kooperacije. Takvu kulturu nam ne mogu ponuditi SDA, HDZ i SNSD sa svojim satelitima, a pitanje je mogu li i oni koji im predstavljaju opoziciju. Od te kulture se sada činimo dalje nego ikada i očekivati je nastavak „hladnog rata“ putem priopćenja, društveno-mrežnih hajki, zapaljivih izjava, govorancija na opskurnim kružocima i - sveukupnog sluđivanja onoga što je u ovoj zemlji ostalo.

Franjo Šarčević, Prometej.ba